Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-596/07 (E. Đ.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Apelacija preuranjena
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Nadležana sudska vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-596/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 596/07, rješavajući apelaciju Enesa Đanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Đanića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-KŽ-06-000 469 od 22. decembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 071-0-K-06-001090 od 18. decembra 2006. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Đanića podnesena protiv Presude Osnovnog suda broj 071-0-K-06-001 090 od 18. decembra 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Enes Đanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Jasminka Jovišević i Jadranka Ivanović, advokati iz Banja Luke, podnio je 15. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-KŽ-06-000 469 od 22. decembra 2006. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 071-0-K-06-001090 od 18. decembra 2006. godine i presude Osnovnog suda broj 071-0-K-06-001 090 od 18. decembra 2006. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo izrečenu mjeru pritvora i apelanta odmah pustio na slobodu.

2. Ustavni sud je odlukom, broj AP-596/07 od 26. juna 2007. godine, odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Okružno tužilaštvo u Banja Luci ( u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) je, 27. septembra 2006. godine, stavilo prijedlog za određivanje pritvora pod brojem KT-1116/06 tada osumnjičenom apelantu zbog razloga za određivanje pritvora sadržanih u članu 189. stav 1. tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 50/03; u daljnjem tekstu: ZKP RS). Nadalje, naredbom Okružnog tužilaštva od 27. septembra 2006. godine je određena istraga protiv osumnjičenog zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 49/03 i 108/04; u daljnjem tekstu: KZ RS.)

4. Rješenjem Osnovnog suda, broj 071-0-K-06-000434 od 25. oktobra 2006. godine, određen je pritvor apelantu zbog razloga za pritvor sadržanih u članu 189. stav 1. tačka b) i v) ZKP RS.

5. Zatim, rješenjem Osnovnog suda, broj 071-0-K-06-001090 od 18. decembra 2006. godine produžen je pritvor apelantu do pravosnažnosti presude, ali najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.

6. U pogledu produženja pritvora, Sud je utvrdio da su se, s obzirom na težinu učinjenog krivičnog djela kao i zaprijećenu kaznu, stekli uslovi da se apelantu pritvor produži u smislu člana 189. stav 1. tačka v) ZKP RS, zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna.

7. U obrazloženju navedenog rješenja Osnovnog suda se navodi da je, uvidom u izvještaj CJB Banja Luka-Odjeljenja za sprečavanje proizvodnje i prometa opojnih droga od 26. septembra 2006. godine, utvrđeno da je apelant u SR Njemačkoj pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest (6) godina i devet (9) mjeseci, zbog izvršenog krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnih droga zbog čega je iz Njemačke protjeran 2002. godine. Prema izvodu iz Krivične evidencije od 26. septembra 2006. godine je utvrđeno da je optuženi osuđen i Presudom Osnovnog suda, broj K-115/93 od 5. februara 1999. godine zbog krivičnog djela iz člana 148. stav 3. KZ RS na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Prema daljnjem obrazloženju, optuženi je po ocjeni suda iskazao naročitu upornost prilikom izvršenja krivičnog djela, jer je u više navrata u dužem vremenskom periodu prodavao opojnu drogu. Kako je optuženi ranije osuđivan i kako je isti uživalac opojnih droga, nema stalno zaposlenje i izdržava se od prodaje opojnih droga, po ocjeni suda su se stekle naročite okonosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo, pa je pritvor produžen do izricanja presude, a najduže godinu dana nakon potvrđivanja optužnice iz razloga predviđenih odredbom člana 189. stav 1. tačka v) ZKP RS.

8. Nakon toga, Osnovni sud je presudom, broj 071-0-K-06-001 090 od 18. decembra 2006. godine apelanta oglasio krivim i zbog navedenog krivičnog djela izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i šest (6) mjeseci, u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

9. Rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-KŽ-06-000 469 od 22. decembra 2006. godine, koje je apelant primio 27. decembra 2006. godine, preinačeno je rješenje Osnovnog suda, broj 071-0-K-06-

001090 od 18. decembra 2006. godine tako što je utvrđeno da pritvor, iz razloga zbog kojih je određen apelantu shodno odredbi člana 189. stav 1. tačke v) ZKP RS, može trajati najduže šest (6) mjeseci.

10. U obrazloženju Rješenja Okružnog suda, broj 011-0-KŽ-06-000 469 od 22. decembra 2006. godine je navedeno da nakon potvrđivanja optužnice, a naročito nakon donošenja prvostepene, osuđujeće presude, nije moguće sa uspjehom iznositi u žalbi kojom se napada rješenje o pritvoru, postojanje osnovane sumnje da je optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, niti zakonitost izvedenih dokaza. Donoseći navedeno rješenje, Okružni sud nije prihvatio prigovore žalbe kojom se pokušava dovesti u pitanje postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa droga iz člana 224. stav 1. KZ RS, a za koje je oglašen krivim presudom Osnovnog suda, broj 071-0-K-06-001 090 od 18. decembra 2006. godine. Konačno, Okružni sud je naveo da osporenim rješenjem nije dovedeno u pitanje poštovanje kako odredbe člana 188. stav 2 ZKP RS, tako ni odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). I konačno, odredbom člana 194. stav 3. ZKP RS izričito je propisano da poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još šest mjeseci, a ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda, pritvor će biti ukinut i optuženi pušten na slobodu.

11. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj je naveo da je pobijanim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti zaštićeno članom II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da sud nije imao zakonskog osnova za produženje pritvora, s obzirom i da je sama prvostepena presuda navodno zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, kao i na povredi propisanih pravila ponašanja sudija u navedenom krivičnom postupku. Apelant smatra da sud ne može neko lice lišavati slobode, a da pri tom nema konkretne dokaze da zaista postoji opravdana bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo. Pritvor, navodi apelant, mora biti određen u skladu sa materijalnim i procesnim propisima, te lišenje slobode i produženje pritvora ne može biti proizvoljno u odnosu na međunarodne standarde. Donošenjem osporenih rješenja o pritvoru povrijeđeni su osnovna prava apelanta na nezavisan i nepristrasan sud, pravo na pravično suđenje i pravo na zakonito lišenje slobode. Konačno, apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se ukinuti pritvor i apelanta pustiti na slobodu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena Apelacija očigledno (prima facie) neosnovana

13. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

14. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu je neophodno da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant osoba lišena slobode i da se nalazi u pritvoru na osnovu odluke suda, te se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantiraju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP RS koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

16. Ustavni sud, i u ovoj odluci, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda opravdanost pritvora zavisna je od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

17. Ustavni sud konstatira da je apelantov pritvor produžen u smislu odredbe člana 189. stav 1. tačka v) ZKP RS zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. Uvažavajući prethodne navode, Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredili organi sudske vlasti, u skladu sa relevantnim odredbama ZKP RS, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast». Pri tome su sudija za prethodno saslušanje i Krivično vijeće Osnovnog suda, suprotno apelantovim navodima, u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu postojanja osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret naredbom o provođenju istrage, kao i u pogledu postojanja razloga za određivanje pritvora. Navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju nesporno radilo o «zakonitom lišavanju slobode prema rješenju nadležnog suda», kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije.

18. Razlozi na koje su se pozvali Osnovni i Okružni sud, prilikom određivanja i produženja pritvora protiv apelanta (bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna), predviđeni su relevantnim odredbama ZKP RS. Što se tiče postojanja dokaza kojima se potkrjepljuje postojanje zakonom predviđenih razloga za produženje pritvora, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno obrazložili razloge za produženje pritvora, konstatujući da način izvršenja krivičnog djela, priroda samog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. KZ RS, ukazuje na takav stepen društvene opasnosti djela i izvršioca, da postoje opravdani razlozi koji čine neophodnim zadržavanje apelanta u pritvoru. Ovo osobito zbog toga što je optuženi po ocjeni suda iskazao naročitu upornost prilikom izvršenja krivičnog djela, jer je u više navrata u dužem vremenskom periodu prodavao opojnu drogu. Optuženi je i ranije osuđivan, uživalac je opojnih droga, nema stalno zaposlenje i izdržava se od prodaje opojnih droga, pa su po ocjeni suda stekle naročite okonosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo, pa je pritvor produžen do izricanja presude, a najduže godinu dana nakon potvrđivanja optužnice iz razloga predviđenih odredbom člana 189. stav 1. tačka v) ZKP RS.

19. Evropski sud za ljudska prava u tom je smislu, u presudi W. protiv Švicarske od 26. novembra 1992. godine, izrazio pravno stanovište prema kojem je opravdanost produženja pritvora zavisna od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos prezumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca. Ustavni sud podsjeća da u svrhu zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a u svrhu sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti.

20. Ustavni sud smatra da redovni sudovi relevantne odredbe ZKP RS nisu proizvoljno i nepravično primijenili na štetu apelanta, a Osnovni i Okružni sud su dali jasne i uvjerljive razloge na kojima su zasnovali svoju odluku. Dakle, u konkretnom slučaju, kad se uzme u obzir postojanje nespornih okolnosti, u pogledu potrebe za određivanjem i produženjem mjere pritvora protiv apelanta, te činjenica da su sudovi u ovom slučaju dali detaljne razloge zašto se apelantu mora produžiti mjera pritvora, ne može dovesti do zaključka da je lišavanje slobode apelanta bilo arbitrarno te da je došlo do povrede i narušavanja principa garantovanih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Apelacija preuranjena

21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

22. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je lišen slobode i nepotrebno i nepravilno zadržan u pritvoru. U vezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog istog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03).

23. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta u vrijeme podnošenja apelacije još uvijek nije bio završen, obzirom da je Osnovni sud donio samo prvostepenu presudu, broj 071-0-K- 06-001 090 od 18. decembra 2006. godine, na koju i apelant i tužilac imaju pravo žalbe, pa slijedi da postupak još nije okončan. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni.

24. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-596/07 (E. Đ.) | Sudska praksa | Aktio