Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-984/07 (Z. Š.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 77
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-984/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 984/07, rješavajući apelaciju Zdenka Šunjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenka Šunjića podnesena protiv Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-
000090 od 22. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 014799 01 P od 10. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdenko Šunjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Branislav Kolovrat, advokat iz Mostara, podnio je 2. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000090 od 22. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 014799 01 P od 10. oktobra 2006. godine.
2. U tužbi podnesenoj Općinskom sudu apelant je naveo da je 11. septembra 1996. godine zaključio ugovor o privremenom korištenju stana u ulici Dr. Mladena Sufflaya broj 36 u Mostaru ( u daljnjem tekstu: predmetni stan) sa JP za obnovu i izgradnju Mostara. U tužbi je naveo da je predmetni stan u toku rata devastiran, a da ga je apelant osposobio za stanovanje izvodeći neophodne građevinske radove. Kako je kao privremeni korisnik morao napustiti stan, uređenim tužbenim zahtjevom je tražio da mu Jusuf Kevelj iz Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) plati, na ime sticanja bez osnova, iznos od 6.037,35 KM, za zakonskim zateznim kamatama kao i troškovima postupka.
3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 014799 01 P od 10. oktobra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Nakon provedenog postupka, utvrđenog činjeničnog stanja te izvedenih dokaza, sud se pozvao na odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Naime, članom 18. Zakona o prestanku primjene predviđeno je da osoba čije je stanarsko pravo prestalo po članu 2. istog Zakona, a koja je uložila svoja vlastita sredstva na ime neophodnih troškova za stan, ima pravo povratiti ta sredstva od nosioca stanarskog prava. Sud je utvrdio da je apelant morao u toku postupka dokazati, putem računa ili potvrde o utrošku sredstava, da je imao neophodnih troškova za opravku stana, koje je finansirao vlastitim novčanim sredstvima. Sud je ukazao da je apelant je još na pripremnom ročištu morao sudu predložiti izvođenje ovih dokaza prema odredbi člana 77. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03; u daljnjem tekstu ZPP FBiH), a što nije učinio, pa je sud zaključio da apelant ničim nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva u smislu Zakona o prestanku primjene).
4. Presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-07-000090 od 22. februara 2007. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena. Kantonalni sud je utvrdio da su za povrat sredstava u skladu sa navedenim zakonskim odredbama neophodna dva uslova: a) da je privremeni nosilac stanarskog prava uložio svoja vlastita sredstva i b) da se radilo o neophodnim troškovima u stanu. Tokom prvostepenog postupka je utvrđena visina izvršenih ulaganja u stan tuženog, ali ne i da je apelant uložio svoja vlastita sredstva. Kantonalni sud je zaključio da nije bilo dovoljno samo utvrditi da je apelant popravio stan i visinu troškova opravke, nego i ponuditi dokaze na ove navedene okolnosti. Kantonalni sud je zaključio da je nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke procjenjena vrijednost izvršenih radova, ali nije potvrđeno ulaganje apelanta vlastitih novčanih sredstava, niti su to potvrdili saslušani svjedoci u toku prvostepenog postupka. Kantonalni sud je naveo također da je vještak utvrdio vrijednost izvršenih radova, ali je ukazao da «nije dao odgovor na ključno pitanje za rješenje ovog spora, a to je da li je je tužitelj uložio osobna sredstva za popravak predmetnog stana».
5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji ponavlja žalbene navode koje je isticao tokom postupka okončanog osporenom presudom, te se žali da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, jer nije utvrđeno da je apelant uložio svoja vlastita sredstva u adaptaciju predmetnog stana, a nalaz vještaka građevinske struke je dokaz da su u stan uložena određena novčana sredstva. U toku postupka je nesumnjivo dokazano da je apelant zaključio ugovor o privremenom korištenju stana, te da je isti bio oštećen u cijelosti, te da je, kako navodi apelant, «svaka lista oštećenja rađena na temelju izlaska službene osobe na licu mjesta». S druge strane, iz saslušanja svjedokinje Ruže Ćorić, kao i saslušanja apelanta kao parnične stranke, može se zaključiti da je apelant obnovio stan vlastitim sredstvima. Apelant posebno naglašava da je kompletna adaptacija stana izvršena njegovim ličnim sredstvima. Neprihvatanjem dokaza koje je ponudio apelant počinjena je bitna povreda odredaba ZPP FBiH, kao i povreda ustavnih prava apelanta na pravično suđenje i imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant, u suštini, smatra mu je prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog toga što redovni sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i što je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka..Stoga, imajući u vidu stavove navedene u tački 8. ove odluke, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović