Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-717/07 (S. Ć.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-717/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 717/07, rješavajući apelaciju Slobodana Ćapina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Ćapina, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-06-
000 363 od 13. decembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju, broj P-353/05 od 25. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Ćapin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa advokat Dragan Škuletić, podnio je 23. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-06-000 363 od 13. decembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-353/05 od 25. augusta 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj P-353/05 od 25. augusta 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 015-0-Gž-06-000 363 od 13. decembra 2006. godine, odbačena je apelantova tužba kojom je tražio da sud poništi rješenje Lovačkog društva «Leotar» Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 162/04 od 26. oktobra 2004. godine, o izboru Željka Radanovića na radno mjesto lovočuvara na određeno vrijeme (jedna godina), te da sud tuženog obaveže da ponovo sprovede postupak popune radnog mjesta lovočuvara. U obrazloženju rješenja sud je naveo da apelant nije radnik tuženog pa da su stoga neosnovani navodi apelanta o blagovremenosti tužbe u smislu člana 105. stav 2. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 74/02, 38/03 i 66/03) kojim je regulirano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu sudu u roku od godine dana od saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede. Nadalje je navedeno da po mišljenju suda apelantu ne pripada pravo na sudsku zaštitu jer Zakonom o radu nije predviđena mogućnost da lice koje se javilo na oglas ili konkurs za zasnivanje radnog odnosa ima pravo tužbe tom sudu. Sud je dalje naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je u listu «Glas Srpske» bio objavljen oglas za zasnivanje radnog odnosa za radno mjesto lovočuvara za određeno vrijeme sa propisanim posebnim uslovima koje kandidati trebaju ispunjavati. Po utvrđenju suda i apelant i Željko Radanović su ispunjavali uvjete oglasa ali se tuženi opredijelio za Željka Radanovića, koji je ranije radio kao policajac, jer je ocijenio da će on dobro obavljati poslove lovočuvara, a koji poslovi imaju dosta sličnosti sa poslovima policajca. Sud je naveo da je tuženi o izboru odlučio samostalno a što je u skladu sa članom 11. stav 3. Zakona o zapošljavanju («Službeni glasnik RS» broj 38/00) kojim je propisano da poslodavac samostalno odlučuje o izboru kandidata za zasnivanje radnog odnosa između onih koje je ponudio Zavod za zapošljavanje ili agencija i drugih kandidata koji su se neposrednim putem obratili poslodavcu za zasnivanje radnog odnosa. Obzirom da Zakonom o radu, Zakonom o lovstvu, a ni nekim drugim propisom, nije data mogućnost licu koje se prijavi na oglas za zasnivanje radnog odnosa da tužbom sudu pobija zakonitost takve odluke, apelantova tužba je odbačena kao nedozvoljena. Nadalje je navedeno da član 5. Zakona o radu daje mogućnost licu koje traži zaposlenje da protiv poslodavca podnese tužbu sudu, ali samo ukoliko je stavljeno u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava na zaposlenje zbog rase, etičke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije…
Budući da se apelant nije pozvao ni na jedan od navedenih razloga kao osnov za poništenje odluke o izboru već je tražio poništenje odluke tuženog samo iz razloga što je primljeni kandidat položio lovački ispit kao uvjet za zasnivanje radnog odnosa a da pri tome nije prošlo odgovarajuće vrijeme kao pripravnički staž, sud je zaključio da je apelantova tužba nedozvoljena.
3. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda ovog prava po apelantu se ogleda u proizvoljnoj primjeni Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te materijalnog prava. Naime apelant navodi da se iz osporenih rješenja ne može utvrditi iz kojih razloga je tužba odbačena u čemu se po apelantu ogleda povreda člana 67. te člana 202. stav 1. u vezi sa članom 191. stav 4. ZPP. Apelant navodi da je Osnovni sud nadležan da sudi u svim građanskim sporovima. Nadalje apelant smatra da je pogrešan zaključak suda da član 5. Zakona o radu isključuje mogućnost sudske zaštite van situacija koje su navedene tim članom, već je po apelantu smisao tih odredbi da potencira značaj određenih pitanja, a da isti ne znači da se tužba ne može podnijeti i iz drugih osnova.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
7. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto je apelantova tužba odbačena kao nedozvoljena te dali obrazloženje zašto navodi apelanta vezani za primjenu odredbe člana 105. stav 2. Zakona o radu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Činjenica da sudovi nisu naveli niti jedan razlog iz člana 67. ZPP zbog kojeg je odbačena apelantova tužba sama po sebi ne znači da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje. Ovo stoga što su sudovi našli da je apelantova tužba nedozvoljena iz razloga što ne ispunjava uvjete propisane materijalnim pravom, konkretno članom 5. Zakona o radu. Tim članom je propisano da «Radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije,... » te regulirano da «Lice koje smatra da su mu prava povređena zbog diskriminacije u smislu stava 1. ovog člana, ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu protiv poslodavca…». Iz navedenog proizilazi da i sam Zakon o radu pravi razliku između lica koje ima status radnika i lica koje traži zaposlenje, pa budući da apelant prema utvrđenju redovnih sudova nije ukazivao na nediskriminaciju, niti se pozvao ni na jedan od navedenih razloga kao osnov za poništenje odluke o izboru, to Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni prava kad je apelantova tužba odbačena jer nije ispunjavala uslove tog pravnog sredstva. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali obrazloženja odluka koja nisu proizvoljna, a također u osporenim odlukama ništa ne ukazuje na to da su redovni sudovi donijeli osporene odluke na način koji bi ukazivao na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
8. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović