Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1419/07 (V. K.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1419/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1419/07, rješavajući apelaciju Vahide Krkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Krkić, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0- Gž-07-000 211 od 26. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši, broj P-62/05 (stari broj P-9334/99) od 7.
novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahida Krkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, privremeno nastanjena u SAD, koju zastupa Zahid Hadžić iz Bugojna, podnijela je 14. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-07-000 211 od 26. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P- 62/05 (stari broj P-9334/99) od 7. novembra 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 26. maja 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-62/05 (stari broj P-9334/99) od 7. novembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kao prvotužiteljice i njenih sinova Zahida Krkića i Suada Krkića, kao drugo i treće tužitelja (u daljnjem tekstu: tužitelji), kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen 15. juna 1999. godine a ovjeren kod Osnovnog suda u Banja Luci, pod brojem OV-2669/99 (u daljnjem tekstu. sporni ugovor), između njihovog prednika Idriza Krkića kao prodavca i Vukman Sime kao kupca (u daljnjem tekstu: tuženi), o prodaji k.č. br. 27/26-1 u naravi livada površine 1.000 m2 zvana «Polje» upisana u pl. broj 81 KO Kneževo (u daljnjem tekstu: predmetna parcela) te da se naloži katastarskom uredu Kneževo da uspostavi katastarsko stanje kakvo je bilo prije provođenja spornog ugovora i da briše pravo vlasništva na tim nekretninama sa imena tuženog, uz upis predmetne parcele na ime apelantice i njenih sinova, kao nasljednika pokojnog Idriza Krkića.
3. U obrazloženju presude je navedeno da su tužitelji tvrdili da je predmetni ugovor ništav, sa pravnim posljedicama predviđenim članom 103. do 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) iz tri razloga: kao prvo da nije uopće potpisan od strane umrlog Idriza Krkića, kao drugo (ako i jeste potpisan) on je zelenaški u smislu člana 141. ZOO, a treće protivan je prinudnim propisima iz člana 271. stav 2. Porodičnog zakona jer je umrli Idriz Krkić spornim ugovorom raspolagao imovinom odnosno nekretninom koja je zajednička imovina njega i apelantice. Sud je ove navode tužitelja ocijenio neosnovan. Naime, sud je ocjenom dokaza koje su izvele obje parnične stranke, utvrdio da je prilikom sačinjavanja predmetnog ugovora provedena cjelokupna procedura koja prethodi zaključenju ugovora te je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafologa, koji je sud u cijelosti prihvatio, utvrdio da je prednik tužitelja zaista potpisao sporni ugovor, a koji potpis je ovjeren od strane Osnovnog suda u Banja Luci. Nadalje sud nije prihvatio tvrdnje tužitelja da je umrli Idriz Krkić spornim ugovorom raspolagao sa nekretninom koja predstavlja zajednički stečenu imovinu njega i apelantice budući da je tuženi dokazao da je predmetna parcela bila posebna imovina Idriza Krkića, koju je naslijedio od svog oca Ethema Krkića, te je stoga u smislu člana 270. Zakona o porodičnim odnosima prednik tužitelja sa njom mogao slobodno raspolagati. Konačno sud je zaključio da tužitelji u konkretnom slučaju nisu uspjeli dokazati da se radi o zelenaškom ugovoru u smislu člana 141. ZOO budući da nisu dostavili niti jedan dokaz da se radi o očiglednoj nesrazmjeri uzajamnih davanja (u smislu predlaganja dokaza kojim bi se mogla utvrditi vrijednost predmetne parcele u vrijeme zaključenja ugovora-da li se nalazi u gradskoj zoni ili ne, da li je imala riješenu infrastrukturu ili ne i sl.). Sud je naveo da vještačenje na tu okolnost nije predlagano a da je cijelu nekretninu Poreska uprava procijenila na iznos od 1.000,00 KM. Nadalje sud je pojasnio da i pod pretpostavkom da su tužitelji dokazali da se radi o očiglednoj nesrazmjeri uzajamnih davanja, sama ta okolnost ne bi bila dovoljna za zaključak da se radi o zelenaškom ugovoru budući da bi tužioci morali dokazati na strani tuženog namjeru da iskoristi posebno teško stanje prednika tužilaca, a u tom pravcu nije pružen niti jedan dokaz. Obzirom na naprijed navedeno Osnovni sud je zaključio da svaki od naprijed navedenih osnova ima iste pravne posljedice (ništavost) ali da apelantica i njeni sinovi nisu dokazali, u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP, niti jedan od navedenih osnova iz kojih razloga su sa postavljenim tužbenim zahtjevom odbijeni u cjelosti.
4. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Gž-07-000 211 od 26. februara 2007. godine, odbijena je žalba tužilaca i potvrđena presuda prvostepenog suda. U obrazloženju ove presude je prvenstveno navedeno da je prvostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio grafološki nalaz, dat u pismenom obliku i objašnjen neposredno na glavnoj raspravi, a kojim je, na osnovu analize nespornih i spornih potpisa prednika tužitelja (potpisa na ličnoj karti, spornom ugovoru i knjizi ovjera), vještak pronašao tzv. individualna rukopisna obilježja skriptora Idriza Krkića. Stoga je žalbeni sud zaključio, cijeneći da je nalaz i mišljenje vještaka dato u skladu sa pravilima struke, da je osporavanje ovog nalaza od strane tužitelja neosnovano. Sud je ocijenio pravilnim i odbijanje prvostepenog suda da provede novo vještačenje po drugim vještacima, koje su tužioci predlagali na glavnoj raspravi, jer je činjenica potpisivanja predmetnog ugovora od prednika tužitelja dovoljno utvrđena i od strane tužitelja ničim nije doveden u sumnju. S druge strane sud je pojasnio da je predmetni nalaz i mišljenje dostavljen tužiocima dvanaest dana prije glavne rasprave, te da su u toku pripremanja glavne rasprave imali dovoljno vremena da provedu novo grafološko vještačenje i dovedu u sumnju naprijed navedeni nalaz vještaka. Iz navedenih razloga sud je zaključio da tužioci nisu bili spriječeni da raspravljaju pred sudom te da je u tom dijelu prvostepena odluka pravilna.
5. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim i bez uticaja na presuđenje žalbene navode tužitelja da je tuženi iskoristio zdravstveno stanje prednika tužitelja i stanje svijesti u smislu da on nije imao svoju volju za zaključenje predmetnog ugovora jer je svakodnevno konzumirao alkohol te da je punomoći koju je dao apelantici, a koja je ovjerena pred Osnovnim sudom u Banja Luci, osporio bilo kakvo prometovanje svojim nekretninama. Sud je naveo da su tužioci u julu 1992. godine otišli iz Kneževa, da je njihov prednik ostao živjeti sam, da nigdje nije radio a da se morao izdržavati. Nadalje je navedeno da iz provedenih dokaza proizilazi da je prednik tužitelja prodavao svoje imanje i drugim licima, te da mu je novac trebao da plaća obaveze hrane u ugostiteljskom objektu u kom se hranio jer nikog od bliže familije nije imao u svojoj blizini. Također je istaknuto da se ne može zanemariti činjenica da je prednik tužitelja tražio i 10. juna 1999. godine dobio suglasnost Opštine Kneževo za prodaju nekretnina te je sud ocijenio paušalnim i nedokazanim tvrdnje tužilaca da je predmetna parcela prodata ispod stvarne vrijednosti. Nadalje je navedeno da je nesporno da je tuženi na kupljenoj parceli sagradio kuću u kojoj živi, da mu niko nije osporio gradnju te da je izvršio legalizaciju kuće. Sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode tužitelja da je imovina njihovog prednika oteta jer za takve tvrdnje nije našao uporišta u provedenim dokazima budući da je kupoprodajni ugovor zaključen u propisanoj formi, u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, ovjeren je pred sudom, pribavljena je suglasnost za promet nepokretnosti i izmiren porez. Konačno sud je naveo da su neosnovani navodi da predmetna parcela potpada pod režim zajedničke imovine stečene u braku, shodno članu 271. Porodičnog zakona, u smislu postojanja saglasnosti oba bračna druga za otuđenje, jer je iz dokaza utvrđeno da predmetne nekretnine predstavljaju posebnu imovinu prednika tužitelja koju je, prema izjavi njegovog brata, naslijedio od svog oca te po utvrđenju suda predmetna parcela predstavljaju njegovu posebnu imovinu kojom je mogao slobodno raspolagati. Iz navedenih razloga Okružni sud je ocijenio da je prvostepena odluka pravilna.
6. Apelantica smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se navodi da su osporene odluke neutemeljene i nezakonite te kao takve pravno neodržive. Apelantica tvrdi da njen suprug nikad nije prodao predmetnu parcelu niti potpisao predmetni ugovor te smatra da je sud favorizirao dokaze tuženog.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Iako se pozvala na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. apelanticini navodi implicitno ukazuju da se ona u suštini žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pravo, te smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović