Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1212/07 (Z. M.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1212/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1212/07, rješavajući apelaciju Zdenka Mijatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdenka Mijatovića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-U-

06-000 140 od 12. februara 2007. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka, broj 1124981912 od 24. maja 2006. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Doboj, broj 1124981912 od 20. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdenko Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, privremeno nastanjen u Tetnagu-SR Njemačka, podnio je 25. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), broj 013-0-U-06-000 140 od 12. februara 2007. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske- Odjeljenje za rješavanje u drugom stepenu Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 1124981912 od 24. maja 2006. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Filijala), broj 1124981912 od 20. januara 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. maja 2007. godine.

2. Rješenjem Filijale, broj 1124981912 od 20. januara 2006. godine, apelantu nije priznato pravo na invalidsku penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je postupak pokrenut putem Njemačkog nosioca socijalnog osiguranja a po zahtjevu apelanta dana 9. marta 2001. godine te da je u postupku utvrđeno da je apelant rođen 15. jula 1957. godine. Nadalje je navedeno da je po nalazu organa vještačenja tog Fonda od 5. januara 2006. godine utvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost u smislu odredaba čl. 91.do 97. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik RS» broj 106/05) te da organ vještačenja nije saglasan sa nalazom, ocjenom i mišljenjem njemačkog nosioca socijalnog osiguranja prema kojem apelant zbog bolesti može da radi posljednju obavljanu djelatnost ispod tri sata, a na opštem tržištu rada od tri do šest sati počev od 12. novembra 2001. godine. Obzirom na navedeno Filijala je utvrdila da nisu ispunjeni uslovi iz čl. 131. do 134. navedenog Zakona.

3. Rješenjem Odjeljenja, broj 1124981912 od 24. maja 2006. godine, odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje sa obrazloženjem da je u postupku koji je prethodio rješavanju žalbe pribavljen nalaz i mišljenje Odjeljenja za ocjenu radne sposobnosti u drugom stepenu, broj 510/06 od 23. maja 2006. godine, kojim je utvrđena saglasnost sa Prvostepenim organom vjerštačenja te je utvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost.

4. Odlučujući u upravnom sporu Okružni sud je donio presudu, broj 013-0-U-06-000 140 od 12. februara 2007. godine, kojom je odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu protiv rješenja Odjeljenja. U obrazloženju presude je navedeno da su prvostepeni i drugostepeni organ vještačenja Fonda u svojim nalazima, ocjenama i mišljenima od 5. januara i 23. maja 2006. godine dali ocjenu o nepostojanju invalidnosti kod apelanta na dan 16. maj 2001. godine, a na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja Njemačkog nosioca socijalnog osiguranja od 12. novembra 2001. godine. Stoga je sud zaključio da su prvostepeni, kao i drugostepeni tuženi organ cijeneći navedene nalaze, ocjenu i mišljenje organa vještačenja u prvom i drugom stepenu, postupili pravilno i u skladu sa odredbama člana 102. Zakona o penzijsko i invalidskom osiguranju, kojim je propisano da utvrđivanje invalidnosti i drugih osnova za sticanje i ostvarivanje prava iz penzijsko i invalidskog osiguranja vrše organi vještačenja Fonda. Obzirom na navedeno sud je ocijenio da su navodi tužbe paušalni i potpuno neutemeljeni u zakonu te da je tuženi organ postupio pravilno i u skladu sa članom 225. Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 13/02) kad je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

5. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici «da građani BiH kojim je utvrđena invalidnost u BiH automatizmom takvo pravo ostvaruju u SRNJ» a u konkretnom slučaju organi RS odnosno BiH postupaju drugačije što može štetiti građanima koji po osnovu stečenih prava u BiH pokušavaju ostvariti svoja prava u SRNJ.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju, ne ukazujući konkretno u čemu se ogleda ta povreda ovim prava osim konstatacije da građani BiH, kojim je utvrđena invalidnost u BiH, automatizmom takvo pravo ostvaruju u SRNJ a u konkretnom slučaju organi RS postupaju drugačije.

9. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Okružni sud osporenom presudom u upravnom sporu odbio apelantovu tužbu usmjerenu na poništenje rješenja Odjeljenje Fonda PIO, kojim je odbijena apelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa donesenog u postupku ostvarivanja prava na invalidsku penziju, sa obrazloženjem da je nalazom i mišljenjem organa vještačenja utvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost. Sud i organi uprave su za ovaj svoj zaključak dali potpuna i logička obrazloženja zasnivajući svoje odluke na relevantnim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.

10. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Apelant nije konkretno objasnio u čemu se ogleda povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu niti je eventualno naveo neke proceduralne greške, a u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost. Apelantova tvrdnja da građani BIH kojim je utvrđena invalidnost u BiH automatizmom takvo pravo ostvaruju u SRNJ, sama po sebi ne ukazuje na povredu prava na pravično suđenje obzirom da svaka država ima pravo da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati svoja prava. Budući da apelant nije dokazao da ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na invalidsku penziju, koji su propisani Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercgovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1212/07 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio