Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1196/07 (J. K.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Šta se ne smatra domom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1196/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1196/07, rješavajući apelaciju Jadranke Kalaba, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Kalaba, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-

383/04 od 5. decembra 2006. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-2716/01 od 22. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jadranka Kalaba (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, sa privremenim boravkom u Australiji, koju zastupa Gojko Matić, advokat iz Banja Luke, podnio je 23. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-383/04 od 5. decembra 2006. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-

2716/01 od 22. aprila 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-

9286/99 od 19. novembra 1999. godine odbijen je tužbeni zahtjev ODP «Zavod za izgradnju» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se usvoji otkaz ugovora o korištenju trosobnog stana u Ul. Ognjena Price broj 20/pr. u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen između tužitelja i apelantice 2. februara 1983. godine te je tužilac obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je predmetni ugovor između tužitelja i apelantice zaključen 1983. godine, da je apelantica početkom aprila 1999. godine sa porodicom otišla u Australiju radi liječenja malodobnog djeteta te je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u smislu člana 47. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) budući da nije protekao rok od 6 mjeseci od momenta prestanka korištenja stana pa do podnošenja tužbe 30. juna 1999. godine.

3. Presudom Okružnog suda, broj Gž-2716/01 od 22. aprila 2004. godine, je uvažena žalba tužitelja te je presuda Osnovnog suda preinačena na način da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio otkaz ugovora o korištenju predmetnog stana usvojen te je odlučeno da svaka stranka nosi svoje troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je pred tim sudom, u smislu člana 217. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP), održana rasprava radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Nadalje je navedeno da je sud iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica sa suprugom i djecom otišla u Australiju početkom aprila 1999. godine a ne kako je tvrdila u žalbenom postupku da je otišla 1998. godine ocijenivši da ovi navodi apelantice predstavljaju nastojanje da se tretira kao izbjeglo lice iz čega bi proizilazilo da se apelantici ne može otkazati ugovor o korištenju stana u smislu odredbe člana 47. stav 1. tačka 7. ZSO. Sud je pojasnio da iz odredbe navedenog člana proizilazi da se otkaz ugovora nosiocu stanarskog prava može dati u slučaju kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva neopravdano ne koriste stan duže od šest mjeseci neprekidno. Budući da je sud utvrdio da apelantica nije napustila predmetni stan zbog ratnih okolnosti već radi liječenja djetata to je zaključio da apelantica ne može imati status izbjeglog lica, te da se stoga ne može primijeniti odredba člana 82. ZSO. Nadalje je navedeno da bolest djeteta može biti opravdan razlog za nekorištenje stana od strane nosioca stanarskog prava ali ne i članova porodičnog domaćinstva te je navedeno da se postavlja pitanje da li su svi članovi porodičnog domaćinstva morali ići u Australiju radi liječenja jednog člana tog domaćinstva. Sud je pojasnio da apelantica nije pružila medicinsku dokumentaciju, iako je to sud tražio, niti se odazvala pozivu radi saslušanja u svojstvu parnične stranke kako bi iznijela okolnosti vezane za odlazak u Australiju. Nadalje je navedeno da je sud iz provedenih dokaza zaključio da ne postoji volja apelantice da koristi predmetni stan jer je apelantica sa članovima svog porodičnog domaćinstva preko pet godina u Australiji, da je apelanticin suprug sporazumno raskinuo radni odnos, da apelanticina djeca tamo studiraju te da je zdravstveno stanje njene kćerke bolje u odnosu na ranije pa je zaključio da je u konkretnom slučaju protekao i rok iz člana 48. ZSO. Sud je ocijenio neosnovanim i tvrdnje apelantice da su u stanu ostali njeni članovi porodičnog domaćinstva budući da je utvrdio da su apelanticini svekar i svekrva do 1995. godine živjeli u Petrovcu, da su po dolasku u Banja Luku živjeli kod rođake do 1996. godine, da su potom preselili kod apelantice i sa njom živjeli dok ona nije odselila u Australiju, te da su se tek nakon njenog odlaska 1999. prijavili na adresu predmetnog stana. Obzirom da su apelanticini svekar i svekrva podnijeli zahtjev za povrat svoje imovine sud je zaključio da oni nisu imali namjeru da žive u predmetnom stanu iz kojih razloga je zaključio da oni nisu članovi apelanticinog porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. ZSO jer trajno ne žive i ne stanuju sa nosiocem stanarskog prava u predmetnom stanu, niti im je namjera bila da trajno žive u predmetnom domaćinstvu, već da se vrate u prijeratno prebivalište.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-383/04 od 5. decembra 2006. godine, odbijena je kao neosnovana apelanticina revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju presude sud je naveo da je, u situaciji kad apelantica sa članovima porodičnog domaćinstva više godina živi Australiji te kad je utvrđeno da svekar i svekrva nisu članovi njenog porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. ZSO, irelevantno da li je apelantica napustila predmetni stan 16. decembra 1998. godine ili početkom aprila 1999. godine. Sud je zaključio da je u konkretnom slučaju ključno pitanje da li je apelantica sa članovima porodičnog domaćinstva prestala koristiti predmetni stan iz opravdanih razloga odnosno da li je uslijed ratnih okolnosti bila lišena predmetnog stana. Obzirom da apelantica nije pružila objektivne dokaze o potrebi liječenja njene kćeri, a budući da je u postupku utvrđeno da je njeno zdravstveno stanje dobro te da studira u Australiji, sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da ne postoje razlozi koji opravdavaju dugogodišnje nekorištenje stana te da se stoga ne može primijeniti odredba člana 48. stav 1. ZSO. Nadalje je navedeno da se apelantica ne može pozivati ni na član 47. stav 1. tačka 7. i član 82. ZSO, te na član 14. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine budući da odredba člana 47. stav 1. tačka 7. ZSO sadrži oborivu zakonsku pretpostavku te je dozvoljeno dokazivati da je stan napušten iz razloga potpuno nevezanih za sukob. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je Okružni sud pravilno primijenio član 47. ZSO i udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu za raskid ugovora o korištenju stana jer je utvrdio da apelantica sa članovima njenog porodičnog domaćinstva nije bila lišena predmetnog stana uslijed ratnih okolnosti već je stan prestala koristiti potpuno nevezano za ratne sukobe iz kojih razloga se ne može primijeniti član 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine i član 82. ZSO.

5. Apelantica smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.f) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda ovih prava po apelantici se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da Okružni sud nije pravilno primijenio Zakon o izmjenama i dopunama ZSO („Službeni glasnik RS“ br.12/99) kojim je dopunjen član 47. ZSO a prema kojem se nosiocu stanarskog prava ne može dati otkaz ugovora o korištenju stana ukoliko je nakon 30. aprila 1991. godine živio na drugom mjestu odnosno bio odsutan iz stana u statusu izbjeglog i raseljenog lica, a u kom se statusu apelantica nalazi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na dom

8. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo se na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantičin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantičinog «doma».

9. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda «dom» je faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 323/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 34/05). Također, prema praksi Evropskog suda da bi se određeni prostor smatrao «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije neophodno je da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca predstavke sa tim prostorom kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju da su podnosioci predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije).

10. U kontekstu navedenog, ocjenjujući da li se predmetni stan može smatrati apelanticinim «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da apelanticaveć godinama ne živi u predmetnom stanu budući da sa članovima svog porodičnog domaćinstva još od 1999. godine živi u Australiji. Navedeno potvrđuje i činjenica da je apelanticin muž iste godine sporazumno prekinuo radni odnos radi odlaska u Australiju kao i da tamo žive i studiraju i apelanticina djeca. Iz navedenog proizilazi da je apelantica zasnovala svoj dom na nekom drugom mjestu. Ovo utvrđenje redovnih sudova ne osporava ni sama apelantica niti u apelaciji nudi činjenice i dokaze koji bi ukazivali da se nakon napuštanja predmetnog stana u isti vraćala. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelanticinim «domom», u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na «dom» zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

12. Apelantica nadalje smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovog prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava budući da apelantica smatra da sudovi nisu primijenili član 47. stav 1. tačka 7. ZSO koji se po apelantici upravo odnosi na njen slučaj i iz kojih razloga joj nije mogao biti otkazan ugovor o korištenju stana. S tim u vezi Ustavni sud je utvrdio da sud redovni sudovi dali jasne i nedvosmislene razloge zašto su udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja i obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost koja je mogla dovesti do povrede apelanticinog prava na imovinu.

13. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1196/07 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio