Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1804/09 (A. A.-H.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Habeas corpus – postupak
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
  • Sprječavanje ilegalnog ulaska u zemlju
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1804/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1804/09, rješavajući apelaciju Ammara Al-Hanchi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ammara Al-Hanchi, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj U-283/09 od 19. juna 2009. godine i broj U-204/09 od 20. maja 2009. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/19.5-07.3-6/09 od 15. juna 2009. godine i broj UP-1/19.4.1-07.3-163-1/09 od 14. maja 2009. godine, u odnosu na član II/3.d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ammara Al-Hanchi, podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj U-283/09 od 19. juna 2009. godine i broj U-204/09 od 20. maja 2009. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/19.5-07.3-6/09 od 15. juna 2009. godine i broj UP-1/19.4.1-07.3-163-1/09 od 14. maja 2009. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ammara Al-Hanchi, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj U-199/09 od

18. maja 2009. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Službe za poslove sa strancima, broj UP-1-19.4.4-07.3-

163/09 od 24. aprila 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Ammar Al-Hanchi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Ilidže, Sarajevo, podnio je 8. juna 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj U-204/09 od 20. maja 2009. godine i rješenja broj U-199/09 od 18. maja 2009. godine te rješenja

Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba), br. UP-1/19.4.1-07.3-163-1/09 od 14. maja 2009. godine i UP-1-19.4.4-07.3-163/09 od 24. aprila 2009. godine. Nadalje apelant je 10. jula 2009. godine dopunio apelaciju te naveo da osporava i presudu Suda BiH, broj U-283/09 od 19. juna 2009. godine te rješenje Službe, broj UP-1/19.5-07.3-

6/09 od 15. juna 2009. godine, a koji su doneseni nakon podnošenja apelacije. Apelant je, i u prvobitno podnesenoj apelaciji i u dopuni apelacije, također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Ministarstvu sigurnosti Bosne i Herceegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i svakom drugom organu izvršne vlasti da ga protjera iz Bosne i Hercegovine do nove odluke Ustavnog suda..

2. Rješenjem Službe, broj UP-1-19.4.4-07.3-163/09 od 24. aprila 2009. godine, donesenim po službenoj dužnosti, apelant, državljanin Tunisa, je stavljen pod nadzor u Ustanovu za prihvat stranaca–Imigracioni centar u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar) na period od 24. aprila do 23. maja 2009. godine. Stavom dva izreke rješenja je navedeno da će apelant boraviti u Imigracionom centru dok se ne stvore uvjeti za povrat u matičnu zemlju. U obrazloženju rješenja je navedeno da su službena lica Terenskog centra u Zenici (u daljnjem tekstu: TC) pronašla apelanta bez identifikacionih dokumenata, da je apelant saslušan i da je izjavio da mu je od strane Federalnog ministarstva unutrašnjih (u daljnjem tekstu: FMUP) poslova oduzeto državljanstvo ali da je predmetno rješenje poništeno presudom Vrhovnog suda te vraćeno na ponovni postupak, a da mu je MUP Travnik oduzeo lične dokumente. Obzirom da su službenici TC, nakon izvršene provjere kod nadležnih institucija, utvrdili da je postupak oduzimanja državljanstva Bosne i Hercegovine okončan, te je, budući da je utvrđeno da apelant ispunjava uvjete iz člana 99. stav 2. točka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, odlučeno da se apelant stavi pod nadzor.

3. Rješenjem Suda BiH, broj U-199/09 od 18. maja 2009. godine, odbačena je apelantova tužba protiv rješenja Službe, broj UP-1-19.4.4-07.3-163/09 od 24. aprila 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da je apelantu rješenje o stavljanju pod nadzor uručeno 25. aprila 2009. godine, da je istog dana protiv rješenja Službe izjavio žalbu Ministarstvu, koje nije odlučilo o žalbi u roku od 24 sata od podnošenja te da je apelant 14. maja 2009. godine podnio tužbu Sudu BiH. Obzirom da je apelant tužbu podnio po proteku rokova propisanih članom 101. stav 1, 3. i 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik BiH», broj 36/08 ) i članom 19. stav 4. Zakona o dopunama Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik BiH», broj 83/08 ), sud zaključio da je ista podnesena po neblagovremeno (po proteku roka od 24. sata od proteka roka u kojem je Ministarstvo trebalo da odlučio o apelantovoj žalbi), budući da je rok za podnošenje tužbe istekao 27. aprila 2009. godine.

4. Rješenjem Službe, broj UP-1/19.4.1-07.3-163-1/09 od 14. maja 2009. godine, produženo je stavljanje pod nadzor apelanta smještanjem pod nadzor u Imigracioni cenatr na period od 24. maja do 22. juna 2009. godine. Stavom dva izreke rješenja je navedeno da će apelant boraviti u Imigracionom centru dok se ne stvore uvjeti za povrat u matičnu zemlju. U obraženju rješenja je navedeno da je Služba utvrdila da postoje uvjeti za određivanje stavljanja stranca pod nadzor u skladu sa članom 99. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Rješenje je doneseno na osnovu ovlaštenja iz člana 102. istog Zakona.

5. Presudom Suda BiH, broj U-204/09 od 20. maja 2009. godine, odbijena je apelantovatužba protiv rješenja Službe, broj UP-1/19.4.1-07.3-163-1/09 od 14. maja 2009. godine, o produženjunadzora nad apelantom. U obrazloženju presude je prvenstveno konstatirano da je apelant protiv rješenja Službe blagovremeno podnio žalbu ali da Ministarstvo nije, u smislu člana 101. stav 3. Zakona okretanju i boravku stranaca i azilu, u propisanom roku odlučilo o apelantovoj žalbi pa je apelant blagovremeno, u smislu člana 101. stav 4. istog Zakona, tužbom pokrenuo upravni spor. Nadalje je navedeno da se u smislu navedenog člana postupak stavljanja pod nadzor smatra hitnim i obavezuje Sud BiH da sasluša stranca i donese odluku u roku od tri dana od podnošenja tužbe. Sud je naveo da je apelanta saslušao 20. maja 2009. godine, u propisanom roku, u prisustvu njegovog punomoćnika, da je apelant istako da je u BiH došao 1994. godine i da se smatra njenim državljaninom, da posjeduje potpunu dokumentaciju koja to potvrđuje, da nadležni organi ne poštuju odluke relevantnih sudova. Apelant je dalje izjavio da nije prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH te je istakao prigovor u pogledu sastava sudskog vijeća smatrajući da postupak saslušanja treba, u smislu Zakona o upravnim sporovima, voditi tročlano vijeće a ne sudija pojedinac. U obrazloženju rješenja sud je konstatirao da je Služba po službenoj dužnosti, u smislu člana 102. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, ispitala da li postoje uvjeti za produženje nadzora te da je utvrdila da se nisu izmijenile okolnosti ni razlozi, utvrđeni u postupku donošenja rješenja Službe od 24. aprila 2009. godine, zbog kojih je apelant i stavljen pod nadzor.

6. Nadalje je navedeno da je apelant stavljen pod nadzor i smješten u Imigracioni centar u cilju sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja, zbog prijetnje javnom poretku, javnom redu, miru i sigurnosti BIH, u smislu člana 99. stav 2. točka b) citiranog zakona te da je Služba u postupku produženja nadzora nad apelantom pravilno utvrdila da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant i stavljen pod nadzor. Stoga je sud zaključio da je odluka Službe pravilna budući da u apelantovom slučaju nije došlo do izmijenjenih okolnosti te da su stoga ispunjeni uvjeti za produženje nadzora nad apelantom. Vezano za tužbene navode apelanta sud je iste ocijenio neosnovanim obrazlažući da je postupak oduzimanja apelantovog državljanstva pravomoćno obustavljen zaključkom Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: FMUP), broj 05/1-1-13-4-17 od 24. septembra 2004. godine, jer je utvrđeno da apelant nikad nije ni primljen u državljanstvo BiH, te da mu stoga ne može biti ni oduzeto ono što ne posjeduje u smislu člana 23. stav1. tač. 1), 2) i 3) Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Iz navedenog sud je zaključio da je apelant stranac koji nezakonito i ilegalno boravi u Bosni i Hercegovini. Nadalje je navedeno da okolnost da je presudom Kantonalnog suda u Sarajevu poništeno rješenje MUP-a Kantona Sarajevo, u dijelu kojim je brisan naknadni upis apelanta u MKR Općine Centar, nema značaj u pogledu promijenjenih okolnosti budući da apelantu nadzor nije određen zbog nezakonitog boravka u Bosni i Hercegovini, već iz razloga što postoji osnovana sumnja da bi slobodno i neograničeno kretanje apelanta moglo ugroziti javni red i poredak. Sud je obrazložio da su apelantove tvrdnje da ne predstavlja prijetnju javnom poretku neosnovane budući da iz spisa Službe, iz dijela koji nosi oznaku «povjerljivo», proizilazi osnovanost zaključka Službe o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost Bosne i Hercegovine. Nadalje je navedeno da u smislu Protokola 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) stranac može biti ograničen u kretanju ako je to nužno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti te da niti jednim propisom nije utvrđena obaveza nadležnih organa da obavještavaju stranca o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak. Iz navedenih razloga sud je zaključio da je Služba u cijelosti postupila u skladu sa pravilima postupka i na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenila materijalno pravo. Konačno, sud je ocijenio neosnovanim i apelantov prigovor vezan za sastav vijeća budući da je članom 7. stav 2. Zakona o dopunama Zakona o upravnim sporovima propisano da sudija pojedinac odlučuje u upravnim sporovima po tužbi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor ili produženju nadzora kojom prilikom saslušava stranca, te je navedeno da se ovaj postupak smatra hitnim i da je sud dužan odluku donijeti odmah a najkasnije u roku od 30 dana od podnošenja tužbe.

7. Rješenjem Službe, broj UP-1/19.5-07.3-6/09 od 15. juna 2009. godine, produžen je nadzor apelanu, u cilju spriječavanja slobodnog i neograničenog kretanja jer je utvrđeno da imenovanipredstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost Bosne i Hercegovine. Nadalje je utvrđeno da se produženje mjere nadzora određuje za period od 23. juna do 23. jula 2009. godine, da ćeizvršenje rješenja provesti službena lica nadležne organizacione jedinice Službe, a da će troškove boravka i smještja snositi apelant ili Bosna i Hercegovina iz sredstava za posebne namjene Ministarstva Sigurnosti, o čemu će Služba donijeti posebno rješenje, te je određeno da žalba ne odgađa izvršenje rješenja. U obraženju rješenja je navedeno da se u apelantovom slučaju nisu izmijenile okolnosti ili razlozi za izmjenu kvalifikacije zbog kojih je rješenjima Službe, od 24. aprila i 14. maja 2009. godine, određeno stavljanje apelanta pod nadzor odnosno produžen nadzor. Nadalje je navedeno da bi neprodužavanje mjere stavljanja pod nadzora bilo u suprotnosti sa članom 99. stav 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Rješenje je doneseno na osnovu ovlaštenja iz člana 102. stav 4.istog Zakona.

8. Presudom Suda BiH, broj U-283/09 od 19. juna 2009. godine, odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Službe, broj UP-1/19.5-07.3-6/09 od 15. juna 2009. godine. U obrazloženju je konstatirano da Ministarstvo nije, u smislu člana 101. stav 3. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, u propisanom roku odlučilo o apelantovoj žalbi protiv rješenja Službe te da je apelant blagovremeno pokrenuo upravni spor. Nadalje je navedeno da je sud saslušao apelanta 19. juna 2009. godine te da je apelant ostao kod svih navoda tužbe. Ispitujući pravilnost i zakonitost osporenog rješenja sud je zaključio da se isto rješenje temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, na pravilno izvedenom zaključku o odlučnim činjenicama i pravilnoj primjeni zakona. Razlozi navedeni u daljem obrazloženju presude u osnovi se svode na razloge navedene u presudi broj U-204/09 od 20. maja 2009. godine.

9. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d), e), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine te člana 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije. Vezano za osporeno rješenje Suda BiH u apelaciji se navodi da su odredbe Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu tako koncipirane da bi se dezavuisalo pravo potencijalnih žalitelja iz člana 13. Evropske konvencije te smatra da ta odluka ne zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Nadalje apelant smatra da je u rješenju o produženju nadzora proizvoljan zaključak da je «apelant prijetnja nacionalnoj sigurnosti i javnom poretku» te navodi da mu Ministarstvo i Sud BiH nisu dali mogućnost da se očituje i suoči sa dokazima za takvu optužbu što ukazuje na povredu njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz kojih se razloga ne može ni sagledati opravdanost miješanja u apelantov porodični i privatni život. U prilog svojoj tvrdnji da su organi BiH povrijedili naprijed navedena prava, apelant navodi stajališta Ustavnog suda iskazana u apelaciji broj AP-

1222/07. U apelaciji se dalje ističe da je Ministarstvo donijelo rješenje kojim se apelantu zabranjuje ulazak i boravak u Bosni i Hercegovini u periodu od 5 godina, te se apelantu nalaže napuštanje zemlje te apelant navodi da bi njegovo protjerivanje dovelo do daljnjih kršenja njegovih ljudskih prava. Nadalje se ističe da je pogrešan i paušalan zaključak Službe i Suda BiH da je apelant strani državljanin budući da je apelant državljanin Bosne i Hercegovine zbog čega u konkretnom slučaju nije primjenjiv Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu te apelant smatra da je trenutno bez identifikacionih dokumenata isključivo zbog nezakonitih radnji nadležnih organa.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st.1. i 2. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tač. 9. i 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu; Dopustivost prima facie

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

a) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama o produženju stavljanja pod nadzor povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

13. U konkretnom slučaju, apelant je dakle osoba kojoj je ograničena sloboda kretanja produženjem stavljanja pod nadzor po osnovu odluka Suda BiH i Službe i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva, u konkretnom slučaju Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

14. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama Suda BiH i rješenjima Službe produženo stavljanje apelanta pod nadzor u Imigracionom centru na period od 24. maja do 22. juna 2009. godine, odnosno od 23. juna do 23. jula 2009. godine, a na osnovu člana 99. stav 2. tačka b). Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. U obrazloženju osporenih odluka je navedeno da je nakon provedenog postupka, utvrđeno da apelantovo prisustvo i dalje predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine. Nadalje iz stanja spisa proizilazi da je u osporenim presudama Sud BiH detaljno razmotrio činjenice konkretnog predmeta te zaključio da je Služba u postupku produženja nadzora nad apelantom donijela pravilnu odluku nalazeći da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant i stavljen pod nadzor, u smislu člana 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Osim navedenog iz stanja spisa proizilazi da je apelant, u postupku produženja nadzora, u smislu relevantnih odredbi naprijed navedenog zakona (član 101. stav 4.), saslušan pred sudom 20. maja 2009. godine kao i 19. juna 2009. godine. Također proizilazi da je odluka u upravnom sporu donesena od strane sudije pojedinca a shodno članom 7. stav 2. Zakona o dopunama Zakona o upravnim sporovima propisano da sudija pojedinac odlučuje u upravnim sporovima po tužbi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor ili produženju nadzora. Iz navedenih razloga se navodi apelacije u ovom dijelu pokazuju proizvoljnim. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da apelant nije državljanin Bosne i Hercegovine jer je utvrđeno da apelant nikad nije ni primljen u državljanstvo BiH, te da je apelant stranac koji nezakonito i ilegalno boravi u BIH.

15. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na osnovu odredbe člana 99. stav 1. stav 2. tačka b. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna proceduralna prava apelanta, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor odnosno produženju nadzora, bilo predmet sudskog preispitivanja u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je produženje nadzora nad apelantom određen u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske konvencije.

16. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje te Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Pravo na poštivanje porodičnog života

17. Apelant nadalje smatra da mu je osporenim odlukama o produženju stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar povrijeđeno pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu ovog prava po apelantu se ogleda u činjenici da će apelantova supruga i djeca, nakon njegovog protjerivanja, živjeti bez njegove pomoći.

18. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno konstatira da su predmet osporavanja apelacijom rješenja donesena u postupku stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracioni centar a ne rješenja o protjerivanju apelanta te se stoga ovi apelantovi navodi u cjelosti pokazuju paušalnim.

19. S druge strane Ustavni sud zapaža da osporene odluke, o produženje stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracioni centar, nesporno predstavljaju miješanjem javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Međutim, Ustavni sud smatra da je miješanje u ovo apalantovo pravo bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti Bosne i Hercegovine s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život, tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-3307/08, dostupna na web stranici Ustavnog suda BiH www.ustavnisud.ba).

20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju na kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

c) Ostali navodi

21. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi odluku Doma za ljudska prava BiH, CH/97/45, Odluka o prihvatljivosti i meritumu, Semy Hermas protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 18. februara 1998. godine, tačka 62), pa budući da je u predhodnim tačkama ove odluke već zaključio da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, odnosno podnošenja tužbe u upravnom sporu, protiv rješenja Službe o produženje stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracioni centar, o kojoj tužbi je odlučivao nadležni sud, koji je u skladu sa relevantnim odredbama domaćeg zakonodavstva razmotrio zakonitost lišavanja slobode apelanta odnosno produženje stavljanja apelanta pod nadzor, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

22. U pogledu navoda koji se odnose na povredu prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ponovo naglašava da je produženje stavljanja apelanta pod nadzor u Imigracionom centru izvršeno na osnovu odluke Službe, odnosno Suda, za koje je u prethodnim tačkama ove odluke već konstatirano da su donesene uz poštivanje proceduralnih zahtijeva i da su zasnovane na relevantnim odredbama Zakonao kretanju i boravku stranaca i azilu i Zakona o upravnim sporovima (vidi tač. 12. i 13. ove Odluke), zbog čega Ustavni sud smatra i ove navode očigledno (prima facie) neosnovanim (vidi Ustavni sud, gore citirana odluka broj AP-3307/08, stav 29.). Dopustivost ratione materiae

23. Apelant se žali da su pobijanim odlukama koje se odnose na njegovo stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Ustavni sud podsjeća da stavljanje pod nadzor odnosno produženje stavljanja apelantapod nadzor u Imigracionom centru iz razloga nacionalne sigurnosti, spada u domen javnog prava svake zemlje, pa proizilazi da član 6 stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968) i Ustavni sud gore citirana odluka broj AP-3307/08, stav 33.). Osim navedenog tvrdnje apelanata da je trenutno bez identifikacionih dokumenata isključivo zbog nezakonitih radnji nadležnih organa ne mogu biti predmet ocjene u konkretnom postupku budući da su predmet ovog apelacionog postupka isključivo odluke donesene u postupku stavljanja odnosno produženju nadzora nad apelantom u Imigracionom centru.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova

25. Nadalje apelant je osporio rješenje Suda BiH, broj U-199/09 od 18. maja 2009. godine , kojim je odbačena kao neblagovremena apelantova tužba podnesena protiv rješenja Službe, broj UP -1-19.4.4-07.3-163/09 od 24. aprila 2009. godine, o stavljanju apelanta pod nadzor u Imigracioni centar.

26. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

27. U konkretnom slučaju apelant je, obzirom da Ministarstvo nije u roku od 24 sata od podnošenja odlučila o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv rješenja Službe, trebao u roku propisanom članom 101. st. 3. i 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, podnijeti tužbu Sudu BiH. Međutim apelant ovu radnju nije poduzeo blagovremeno jer je tužbu podnio tek 14. maja 2009. godine, premda je rok za podnošenje tužbe istekao 27. aprila 2009. godine, iz kojih razloga je i odbačena kao neblagovremena apelantova tužba protiv rješenja Službe o stavljanju pod nadzor. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

28. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

30. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1804/09 (A. A.-H.) | Sudska praksa | Aktio