Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1491/07 (M. S.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1491/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1491/07, rješavajući apelaciju Milisava Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milisava Savića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-06-000 988 od 13. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milisav Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa advokat Milenko Radonjić, podnio je 22. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske(u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 988 od 13. marta 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. juna 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci, broj RS 630/01 od 24. decembra 2004. godine. usvojen je tužbeni zahtjev apelanta pa je poništeno kao nezakonito rješenje tuženog «Elektroprenos» Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 5369/2000 od 28. novembra 2000. godine, o prestanku radnog odnosa te je naloženo tuženom da apelanta vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi odnosno radnoj sposobnosti stečenoj radom i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelantu radni odnos prestao rješenjem tuženog iz razloga što je apelant odbio da se stručno osposobi i zbog nemogućnosti raspoređivanja na drugo radno mjesto. Sud je naveo da je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno na osnovu člana 53. tačka B5. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS»br. 25/93, 15/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98) kojim je kao jedan od razloga za prestanak radnog odnosa bilo propisano i odbijanje radnika da se stručno osposobi, dokvalifikuje ili prekvalifikuje. Sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant polagao stručni ispit 9. jula 1999. godine, ali da ga nije položio, da 12. novembra 1999. godine nije položio popravni ispit, da 26. oktobra 2000. godine nije izišao na ispit, da je ponovo polagao 6.februara 2001. godine kompletan ispit i da nije položio. Međutim sud je zaključio da na apelantovu situaciju treba primijeniti Zakon o radu («Službeni glasnik RS» broj 38/00) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa (stupio na snagu 16. novembra 2000. godine). Sud je naveo da je tužena rješenje o prestanku radnog odnosa donijela na osnovu zakona koji je prestao da važi, da, osim toga, dispozitiv rješenja nije u saglasnosti sa razlozima prestanka radnog odnosa. Nadalje je navedeno da apelant nije odbio da se stručno osposobi kako je zaključio tuženi jer je apelant pristupao polaganju stručnog ispita pa budući da apelant nije odbio stručno osposobljavanje, u smislu člana 53-B Zakona o radnim odnosima to ga je tuženi bio dužan rasporediti na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima. Konačno sud je naveo da odredbama Zakona o radu (čl.112. i 113.), koje treba primijeniti na apelantov slučaj, nije predviđen prestanak radnog odnosa zbog odbijanja stručnog usavršavanja, da je stoga tuženi apelanta trebao rasporediti na druge poslove za koje se ne traži predmetni ispit, pa tek ukoliko to apelant odbije donijeti rješenje o prestanku radnog odnosa, iz kojih razloga je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu za poništenje rješenja tuženog.

3. Presudom Okružnog suda, broj Ž-91/05 od 13. aprila 2006. godine, uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena na način da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim, a žalba apelanta, kojom je tražio da se tuženi obaveže na isplatu naknade na ime izgubljene plate i drugih primanja, je odbijena. Obrazlažući odluku sud je naveo da je prvostepeni sud prilikom donošenje odluke trebao cijeniti i odredbe Pravilnika, koji dokaz je izveden pred prvostepenim sudom, i odgovora na tužbu, iz kojih proizilazi da u trafostanici Doboj, u kojoj je apelant radio, rade tri dežurna električara koji ujedno obavljaju i poslove obezbjeđenja objekta. Nadalje se navodi da se, u situaciji kad je apelant odustao od polaganja ispita te kad nije položio ispit, smatra da se apelant nije stručno osposobio za radno mjesto koje je do tada obavljao. Sud je naveo da okolnost da je tuženi u osporenom rješenju pogrešno naveo materijalni propis, kao i zakonski razlog odnosno osnov prestanka radnog odnosa, ne čini sama po sebi predmetno rješenje nezakonitim. Ovo stoga što iz izreke i obrazloženja rješenja proizilazi da je radni odnos apelantu prestao zbog odbijanja da se stručno osposobi i nemogućnosti raspoređivanja na drugo radno mjesto. Sud je naglasio da je u vrijeme donošenja rješenja tuženog bio na snazi Zakon o radu koji se primjenjuje od 6. novembra 2000. godine, da je tuženi rješenje o prestanku radnog odnosa mogao donijeti samo na osnovu ovog propisa, a koji suprotno stavu prvostepenog suda, članom 113., predviđa mogućnost prestanka radnog odnosa i u ovakvoj situaciji. Naime, Okružni sud je naveo da je članom 113. stav 1. tačka 3. Zakona o radu predviđena mogućnost davanja otkaza ugovora o radu od strane poslodavca radniku koji ne izvršava obaveze iz ugovora o radu. Nadalje je navedeno da je stavom 2. ovog člana propisano da se ovakav otkaz može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, poslodavac ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao. Po zaključku suda tuženi je dokazao da se apelant nije radno osposobio te da tuženi nije u mogućnosti da mu obezbijedi drugo radno mjesto. Budući da apelant nije osporio navode tuženog da u trafostanici u kojoj je radio nije bilo drugog radnog mjesta izuzev poslova dežurnog električara Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak koji je doveo do usvajanja tužbenog zahtjeva. Iz navedenih razloga sud je uvažio žalbu tuženog te je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom, a analogno tome i sa žalbom kojom je tražio isplatu plaća i drugih primanja.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 988 od 13. marta 2007. godine, odbijene su revizije apelanta i njegovog punomoćnika. U obrazloženju presude je navedeno da je zaključak drugostepenog suda pravilan ali iz drugih razloga od onih koji su navedeni u drugostepenoj presudi. Ovo stoga što iz stanja spisa ne proizilazi da je tuženi sa apelantom zaključio ugovor o radu te samim tim tuženi nije mogao apelantu otkazati ugovor zbog neizvršavanja obaveza iz tog ugovora , u smislu člana 113. stav 2. tačka 3. Zakona o radu a kako je to zaključio Okružni sud. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelant nije položio ispit koji je propisan Pravilnikom o polaganju stručnih ispita za radnike koji rade na rukovanju i održavanju energetskih postrojenja, instalacija i uređaja («Službeni glasnik RS» broj 16/98), u terminima koji su bili određeni u vrijeme važenja Zakona o radnim odnosima te su stoga i uslovi da mu se otkaže radni odnos po članu. 53. stav 1. tačka 5b. nastali dok je na snazi bio taj zakon. Nadalje je navedeno da se prema pravilima o vremenskom važenju zakona na tzv. «svršena fakta» primjenjuje stari zakon, ako iz samog zakona ne proizilazi šta drugo. Sud je istakao da u apelantovom slučaju pod pojmom «svršena fakta» treba razumjeti uslove za otkaz radnog odnosa zbog toga što apelant nije položio stručni ispit, koji uslovi su nastali u julu 1999. godine (kad apelant nije položio stručni ispit) odnosno u oktobru 2000. godine (kad apelant nije izašao na stručni ispit), dakle u vrijeme važenja Zakona o radnim odnosima. Stoga se odluka o prestanku radnog odnosa apelantu mogla zasnivati na tom zakonu iako je donesena kasnije, u vrijeme važenja Zakona o radu iz kojih razloga je po zaključku Vrhovnog suda apelant pravilno odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim. Nadalje je, vezano za revizione navode, istaknuto da razlozi zbog kojih apelant nije položio stručni ispit nisu bitni za presuđenje u ovom sporu. Sud je ocijenio da se navodima apelanta, da nije morao raditi u Doboju i da kod tuženog ima radnih mjesta na kojim se ne traži stručni ispit, te navodima vezanim za ovlaštenja tehničkog direktora da potpiše rješenje o prestanku radnog odnosa, pobija drugostepena presuda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a što je u suprotnosti sa članom 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje sud je obrazložio da dokumentacija dostavljena revizionom sudu uz podnesak od 20. februara 2007. godine predstavlja po svojoj suštini nove činjenice, odnosno dokaze, koje ne čine osnov za podnošenje revizije u smislu člana 240. ZPP. Iz naprijed navedenih razloga sud je zaključio da presuda Okružnog suda nema nedostataka na koje ukazuje revizija, a da okolnost da drugostepeni sud nije dao pravilne razloge za svoju odluku nije od značaja za valjanost njegovog odlučenja.

5. Apelant navodi da su osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju članu 6, 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te članu 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi i da je diskriminiran u uživanju njegovog prava na rad kao i pravične i povoljne uslove garantovane čl. 6. i 7. Međunarodnog ugovora o socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima. Povreda ovih prava po apelantu se ogleda u tome što na njegovu situaciju nije mogao biti primijenjen Zakon o radnim odnosima «koji više ne postoji», već je po apelantu morao biti primijenjen Zakon o radu, te ističe da je pogrešan zaključak suda da je apelant «odbio da se stručno osposobi za posao koji je obavljao». Vezano za obrazloženje osporene odluke u dijelu koji se odnosi na ovlaštenje tehničkog direktora da potpisuje rješenje o prestanku radnog odnosa, te za dokumentaciju koju je apelant dostavio uz podnesak od 27. februara 2007. godine, u smislu da se u konkretnom slučaju radi o pitanjima pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja shodno članu 240. stav 2. ZPP, apelant smatra da se radi o primjeni prava. Apelant ističe da ni tuženi nije dokazao da nema drugog radnog mjesta na kojem bi apelant mogao raditi, te tvrdi da se za njega moglo naći radno mjesto i da je tuženi zaposlio radnike koji nemaju položen stručni ispit, pa apelant smatra da se radi o diskriminaciji. 6. .Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

a) Pravo na pravično suđenje

8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u osporenoj odluci Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je pravilna odluka Okružnog suda o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je pojasnio da su uslovi za otkaz radnog odnosa apelantu zbog toga što nije položio stručni ispit nastali u julu 1999. godine odnosno u oktobru 2000. godine, dakle u vrijeme važenja Zakona o radnim odnosima, iz kojih razloga je tuženi, po zaključku suda, osporenu odluku mogao zasnovati na tom zakonu iako je donesena kasnije, u vrijeme važenja Zakona o radu. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna ali iz drugih razloga od onih na koje se pozvao drugostepeni sud. Osim navedenog Vrhovi sud je pojasnio da se dio revizionih navoda odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, iz kojih se razloga revizija, prema članu 240. stav 2. ZPP, revizija ne može izjaviti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev neosnovan. Stoga, imajući u vidu stav naveden u prethodnoj tački ove odluke (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pravo, te smatra da apelanti nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na nediskriminaciju

10. Iz apelacije proizilazi da apelant ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta.

11. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka

8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

12. Ustavni sud ukazuje da je navedenim odredbama regulirana «mogućnost zarađivanja kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad» te preduzimanje odgovarajućih mjera za očuvanje ovog prava (član 6. stav 1.) u smislu «programa tehničke i stručne orjentacije i obuke, politike i metoda za postizanje stalnog ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja i pune proizvodne zapošljenosti...» (član 6. stav 2.), odnosno prava na uživanje povoljnih uslova za rad (nagrada radnicima, higijensko tehničku-zaštita na radu, mogućnost napredovanja, odmor, razonoda...) (član 7.)

13. Nadalje, Ustavni sud zapaža da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

14. Iz činjenica utvrđenih u sudskom postupku koji je okončan osporenom presudom proizilazi da je tuženi donio odluku o prestanku radnog odnosa apelantu budući da apelant nije položio stručni ispit koji je propisan Pravilnikom o polaganju stručnih ispita za radnike koji rade na rukovanju i održavanju energetskih postrojenja, instalacija i uređaja i koji je neophodan uslov za obavljanje radnog mjesta električara u trafo stanici, na kojem mjestu je apelant radio. Apelant ne može tvrditi da je diskriminiran u odnosu na ostale radnike tuženog u kontekstu konkretnog postupka jer osim paušalnih tvrdnji ne nudi činjenice i dokaze koji bi ukazivali da je u identičnoj pravnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druge radnike tuženog. Osim navedenog apelant nije dostavio niti jednu odluku redovnog suda kojim je drugom radniku ili radnicima istog poslodavca, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji usvojen tužbeni zahtjev kakav je apelant podnio u konkretnom slučaju. S druge strane Ustavni sud zapaža da Zapisnik o inspekcijskom pregledu Republičke uprave za inspekcijske poslove od 7. februara 2007. godine, sačinjen dakle šest godina nakon prestanka apelantovog radnog odnosa, a koji je apelant dostavio revizionom sudu uz podnesak od 20. februara 2007. godine, nije dokaz koji može ukazivati da je apelant u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druge radnike tuženog.

15. Stoga, a imajući u vidu da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji prima facie ukazuju mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantiovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4.Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravima iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.

c) Ostali navodi

16. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku i pravo na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. U suštini, navodi apelanta o kršenju ovih prava zasnivaju se na navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru prava na pravično suđenje već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na privatni i porodični život, dom i preisku i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su navodi apelanta o kršenju ovih prava također očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1491/07 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio