Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1039/07 (S.M)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1039/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-1039/07, rješavajući apelaciju S.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-4/05 od 6. februara 2007. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-
48/04 od 17. septembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici broj P1-157/03 od 6. novembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Milića, podnijela je 6. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-4/05 od 6. februara 2007. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-48/04 od 17. septembra 2004. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P1-157/03 od 6. novembra 2003. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P1-157/03 od 6. novembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-48/04 od 17. septembra 2004. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da joj A.D. «Boksit» Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda plati iznos od 50.000,00 KM i na ime materijalne štete iznos od 700,00 KM zbog otkazanog ugovora o povlaštenom korištenju godišnjeg odmora.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica, kao radnik na čekanju posla, sa tuženim zaključila ugovor o korištenju usluga od 6. maja 1998. godine, prema kojem je tuženi bio u obavezi da apelantici omogući ljetovanje na moru u Sutomoru, Crna Gora, u vremenu od 10. jula 1998. godine po cijeni pansiona od 90,00 KM, s tim da joj se taj iznos odbija mjesečno u 6 jednakih rata uz korištenje prevoza tuženog. Osnovni sud je također utvrdio da navedeni ugovor nije izvršen, odnosno da apelantica nije koristila ljetovanje preko tuženog 1998. godine, niti je uplatila ikakvu cijenu po tom ugovoru. Tuženi svoje obaveze po ugovoru nije izvršio jer je postojao spisak radnika kojima je bilo onemogućeno da koriste usluge tuženog, odnosno da ljetuju na crnogorskom primorju pod uslovima povoljnijim nego što je to uobičajeno. Na navedenom spisku nalazilo se i ime apelantice.
4. Osnovni sud je obrazložio da je tužbeni zahtjev apelantice za naknadu materijalne štete zbog nekorištenja regresiranog godišnjeg odmora u iznosu od 700,00 KM neosnovan pozivajući se na odredbu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Navedenom zakonskom odredbom je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je da je nadoknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Osnovni sud je smatrao da apelantica nije dokazala da je pretrpjela materijalnu štetu i u kojem iznosu. Sud je dalje obrazložio da je iz provedenih dokaza utvrđeno samo da apelantica nije koristila ljetovanje pod povoljnijim uslovima, ali apelantica nije predložila izvođenje dokaza za utvrđivanje visine materijalne štete koju je zbog toga navodno pretrpjela.
5. U odnosu na tužbeni zahtjev apelantice za naknadu nematerijalne štete Osnovni sud je obrazložio da je u postupku utvrđeno da je apelantica, zajedno sa još nekolicinom radnika, onemogućena da koristi godišnji odmor pod povoljnijim uslovima. Po mišljenju suda, ovim radnjama je došlo do povrede ugleda apelantice obzirom da su za taj događaj saznali i drugi građani. Međutim, Osnovni sud je dalje obrazložio da nije mogao utvrditi da li je apelantica zbog toga trpjela duševne bolove i kojeg intenziteta su oni bili. Sud je dalje naveo da nije utvrđeno da su apelantica i njena porodica bili izloženi šikani ili drugom malicioznom postupku koji bi doveo do takvog stepena narušavanja psihičke ravnoteže da bi dosuđivanje novčane naknade za nematerijalnu štetu bilo opravdano. Osnovni sud je smatrao da je iskazima saslušanih svjedoka samo utvrđeno da apelantica sa članovima porodice nije mogla koristiti ljetovanje po povoljnijim uslovima preko tuženog, a nije utvrđeno da je djeci apelantice kao odličnim učenicima bilo onemogućeno da koriste ljetovanje. Također, sud je naveo da nije utvrdio da su apelantica i njena porodica bili izloženi šikani zbog upućivanja na čekanje, objavljivanja navedenih događaja u štampi, te neosnovanog udaljenja sa posla, jer u tom pravcu nije predloženo izvođenje odgovarajućih dokaza. Stoga je Osnovni sud smatrao da nisu ispunjeni uslovi iz člana 200. ZOO za naknadu nematerijalne štete, pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
6. Odlučujući o žalbi apelantice, Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je iz provedenih dokaza prvostepeni sud na siguran način utvrdio da u konkretnom slučaju apelanticu nije niko šikanirao od strane tuženog što bi bio osnov za naknadu nematerijalne štete, a sam raskid ugovora ne znači šikaniranje, pa je kod takvog činjeničnog stanja pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio apelanticu sa tužbenim zahtjevom. Okružni sud je obrazložio da bi materijalna šteta eventualno postojala da je apelantica otišla na more sa porodicom i platila pansionske usluge po većoj cijeni nego što su bile predviđene u ugovoru, pri čemu bi razlika između ostvarene veće cijene i one koja bi se platila po ugovoru bila naknada materijalne šteet. Po mišljenju suda, kako apelantica nije išla na more, nije niti pretrpjela ikakvu štetu. Okružni sud je smatrao da navodi apelantice da ima mnogobrojnu porodicu, da se radi o malom mjestu, da je doživjela poniženja kao ličnost i ismijavanja u radnom kolektivu i sredini u kojoj živi nisu od uticaja na odluku suda u ovoj stvari. Ovakav zaključak Okružni sud je obrazložio navodeći da iz provedenih dokaza proizilazi da su i sa drugim radnicima raskinuti ugovori, a u konkretnom slučaju apelantica se nije javljala u određenom roku organizatoru putovanja da potvrdi svoje putovanje, pa je na taj način svojim ponašanjem doprinijela raskidanju ugovora, jer je tuženi s osnovom mogao zaključii da apelantica i ne želi da ide na more.
7. Vrhovni sud je presudom broj Rev-4/05 od 6. februara 2007. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelantice protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da su pravno priznati oblici nematerijalne štete samo oni koje propisuje zakon. Odredba člana 200. ZOO propisuje da se pravična naknada dosuđuje za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah. Vrhovni sud je smatrao da su samo oni duševni bolovi koji su rezultat smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica ili teške invalidnosti bliskog lica (član 201. stav 3. ZOO) priznata osnova za dosuđenje pravične novčane naknade za pretrpljene duševne bolove. Vrhovni sud je zaključio da svi drugi duševni bolovi čiji izvor može biti u drugim različitim životnim situacijama, ako stvarno i postoje, nisu pravna osnova za dosuđenje satisfakcije. Nematerijalna šteta koju je apelantica navodno pretrpjela zato što nije koristila godišnji odmor pod uslovima utvrđenim ugovorom o korištenju usluga, nije oblik štete koju ZOO priznaje, pa je po mišljenju Vrhovnog suda sa razlogom odbijen zahtjev za naknadu ovog vida štete, kao i za naknadu materijalne štete. Za odluku suda u konkretnom slučaju, kako je smatrao Vrhovni sud nije odlučujuća činjenica da li je ugovor o pružanju usluga raskinut ili nije izvršen da bi se dosudila naknada nematerijalne štete kako to pogrešno smatra apelantica. Pored toga, kako je dalje naveo Vrhovni sud, apelantica nije ni dokazala u čemu se sastoji materijalna šteta i njena visina.
8. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), zatim pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. stav 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelantica također smatra da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je navela da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenicu da potpisani ugovor nije izvršen, da je Okružni sud pogrešno utvrdio da je ugovor raskinut, a Vrhovni sud je svjesno zaobišao potrebu da ovu činjenicu pravilno utvrdi. Istakla je da je od strane tuženog šikanirana i diskriminirana, da je trpila duševne bolove u sredini u kojoj živi, jer joj tuženi nije omogućio da ode na godišnji odmor pod povoljnijim uslovima, prema ugovoru koji je bila zaključila sa tuženim, te da joj zbog toga pripada tražena novčana satisfakcija.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Pravo na pravično suđenje
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, osim što je nezadovoljna ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 11. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
13. U vezi sa ostalim navodima koji se tiču prava na život, slobodu od mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kazne, prava na imovinu i prava na na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud smatra da apelantica nije ničim učinila vjerovatnim da su navedena prava osporenim odlukama na bilo koji način prekršena, pa je apealcija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović