Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1059/07 (M. P.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1059/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-1059/07, rješavajući apelaciju Miloša Papulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 , 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Papulića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

000254 od 15. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P-487/05 od 7. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Papulić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hajrudin Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. aprila 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-

Gž-06-000254 od 15. februara 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-487/05 od 7. decembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-487/05 od 7. decembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000254 od 15. februara 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Općinu Živinice (u daljnjem tekstu: prvotužena) i RMU «Đurđevik» u Đurđeviku (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantu na ime naknade štete, solidarno isplate iznos od 7.340,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant podnio tužbu radi naknade štete na njegovim pokretnim stvarima koje su bile smještene u magacinskom prostoru koji mu je drugotuženi dodijelio na privremeno korištenje do okončanja sudskog postupka radi određivanja pravične naknade za eksproprisane nekretnine apelanta. Apelant je dalje naveo da se nakon smještaja stvari ispostavilo da magacinski prostor nije vlasništvo drugotuženog već trećeg lica, S.V., po čijem zahtjevu je nadležni organ prvotužene donio rješenje od 15. jula 1991. godine o prinudnom iseljenju stvari. Apelant je dalje istakao da mu navedeno rješenje nije nikada bilo uručeno, pa prema tome nije ni postalo pravosnažno. Međutim, bez obzira što je rješenje, kako je apelant dalje naveo, nezakonito, nadležni organ prvotužene je uz pomoć policije izvršio prinudno iseljenje apelantovih pokretnih stvari. Apelant smatra da je prvotužena nezakonito postupala zbog čega je odgovorna za štetu koju je apelant pretrpio na svojim stvarima. 4. Općinski sud je obrazložio da je iz provedenih dokaza, a prije svega zapisnika sa usmene rasprave održane u predmetu dogovora oko izvršenja pravosnažnog rješenja o eksproprijaciji od 17. marta 1989. godine, utvrđeno da su apelantu za potrebe drugotuženog eksproprisane njegove nekretnine. Dalje, sud je utvredio da je nakon izvršene eksproprijacije postignut dogovor između apelanta i tuženih da se apelantu i njegovoj porodici dodijeli na privremeno korištenje dvosoban stan sa šupom i magacinskim prostorom do konačne presude suda o naknadi za eksproprisane nekretnine, te da je apelant ušao u posjed predmetnog stana i magacinskog prostora gdje je smjestio svoje pokretne stvari. Općinski sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da su tuženi pasivno legitimisani.

5. Općinski sud je u obrazloženju presude dalje naveo da apelant potražuje od tuženih naknadu štete pričinjene na njegovim pokretnim stvarima koje su iz spornog magacinskog prostora, po navodima apelanta, deložirane dva puta uz asistenciju policije. Općinski sud je obrazložio da u konkretnom slučaju apelant ne može zahtijevati naknadu štete samo na osnovu svojih tvrdnji i mišljenja da je nadležni organ prvotužene postupao nezakonito, a da pri tome sudu ne pruži nikakav dokaz da je takav akt organa uprave poništen u upravnom postupku. Općinski sud je smatrao da je apelant morao da dokaže da je organ prvotužene postupao nezakonito što bi bio osnov za odštetnu odgovornost prvotužene za rad njenh organa. Općinski sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju apelant bio dužan pružiti dokaze o tome ko je izvršio izbacivanje njegovih pokretnih stvari iz magacina, odnosno dokazati da su i drugi put stvari izbačene u postupku administrativnog izvršenja odgovarajućeg akta koji je donio nadležni organa prvotužene, a po zahtjevu drugotuženog. Međutim, kako je zaključio Općinski sud, apelant nije ponudio niti jedan konkretan dokaz, iako je treret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva na apelantu kao tužitelju.

6. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni prigovori apelanta da se iz sadržine dogovora od 17. marta 1989. godine stiče dojam da je magacinski prostor u koji je apelant smjestio svoje pokretne stvari dat apelantu u vlasništvo ili trajno korištenje od strane drugotuženog. Kantonalni sud je smatrao da iz činjeničnog supstrata tužbe i zapisnika od 17. marta 1989. godine, sačinjenog pred nadležnim organom uprave prvotužene, proizlazi da je između apelanta kao ranijeg vlasnika nepokretnosti i drugotuženog kao korisnika eksporpijacije postignut dogovor da se apelantu dodijeli na korištenje sporni magacinski prostor za smještaj njegovih pokretnih stvari do okončanja postupka pred sudom za naknadu eksproprisanih nepokretnosti. Kako apelant tužbenim zahtjevom nije tražio utvrđenje, a ni poništenje sporazuma od 17. marta 1989. godine, niti je dokazao da su od strane i po nalogu drugotuženog u dva navrata 1991. godine deložirane pokretne stvari iz predmetnog magacinskog prostora, to mu u odnosu na drugotuženog ne pripada pravo na naknadu štete u smislu čl. 108, 115. i 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kako je pravilno zaključio prvostepeni sud.

7. Kantonalni sud je dalje naveo da su neprihvatljivi žalbeni prigovori apelanta da nije bio dužan dokazivati činjenicu ko je i po čijem nalogu izvršio deložaciju njegovih pokretnih stvari iz predmetnog magacinskog prostora. Ovo iz razloga što je apelant svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete temeljio na tvrdnjama da je, suprotno sporazumu iz 17. marta 1989. godine, organ uprave prvotužene u dva navrata donio rješenje za deložaciju pokretnih stvari iz magacinskog prostora i da je sproveo deložaciju prije okončanja postupka pred nadležnim sudom u pogledu naknade za eksproprisane nekrentine, zbog kojih je došlo do uništenja i oštećenja njegovih pokretnih stvari. Prema odredbi člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kako je smatrao Kantonalni sud, apelant je bio dužan dokazati ove svoje tvrdnje, što je on propustio učiniti. Predloženim i provedenim dokazima apelant nije dokazao da je organ uprave prvotužene u toku 1991. godine u dva navrata donio rješenja o deložaciji njegovih pokretnih stvari i da je sproveo deložaciju stvari uz asistenciju policije. Kantonalni sud je zaključio da je apelant propustio da relevantnim dokazima dokaže da je, usljed nezakonitog rada organa uprave prvotužene, došlo do oštećenja i uništenja na njegovim pokretnim stvarima, tako da mu u smislu člana 172. ZOO ne pripada pravo na naknadu štete, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud. Kantonalni sud je obrazložio da je utvrđeno da se niti jedan saslušani svjedok, a niti apelant nisu izjasnili da su vidjeli ko je, kada i po čijem nalogu izbacio stvari apelanta iz magacinskog prostora. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da apelant nije predložio provođenje dokaza na navedene okolnosti, niti je predložio pribavljanje rješenja nadležnog organa prvotužene od 15. jula 1991. godine na koje se poziva u tužbi. Pošto apelant nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva za naknadu štete, Kantonalni sud je zaključio da nije bilo potrebe da se cijeni nalaz i mišljenje vještaka procjenitelja na okolnost visine naknade štete.

8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), kao i pravo na mirno uživanje imovine iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je drugotuženi, kao vlasnik magacinskog prostora, iako su u njemu bile smještene stvari apelanta, ovaj prostor prodao trećem licu i istovremeno zatražio deložaciju stvari od orgna uprave prvotužene. Također je naveo da je opće poznato da predmetnu deložaciju uz asistenciju policije može izvršiti samo prvotužena, jer se radi o upravnom, a ne sudskom postupku, pa tu činjenicu kao opšte poznatu nije potrebno dokazivati, kako su pogrešno smatrali redovni sudovi. Apelant se žali da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili pravo, neosnovano tvrdeći da se u konkretnom slučaju radi o nedostatku dokaza.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, niti na bilo koji način argumentuje kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 11. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1059/07 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio