Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-937/07 (S. D.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-937/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-937/07, rješavajući apelaciju Smaila Dželdumovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaila Dželdumovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-
06-000033 od 22. decembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu broj P-299/03 (P-139/04) od 21. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Smail Dželdumović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je 26. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000033 od 22. decembra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-299/03 (P-139/04) od 21. oktobra 2005. godine.
2. Apleant je podnio tužbu protiv Huseina Čajića (u daljnjem tekstu: H.Č.) radi smetanja posjeda, a taj predmet je zaveden pod brojem P-299/03. H.Č. je podnio tužbu protiv apelanta također radi smetanja posjeda, a taj predmet je zaveden pod brojem P-139/04. Osnovni sud je ove predmete spojio i donio jedinstvenu odluku. Rješenjem Osnovnog suda broj P-299/03 (P-139/04) od 21. oktobra 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjevi apelanta podnesen protiv H.Č. radi smetanja posjeda. Ovim tužbenim zahtjevom je apelant predložio sudu da donese rješenje kojim će se utvrditi da je H.Č. smetao apelanta u posljednjem mirnom posjedu nekretnina kako su označene u izreci rješenja tako što je 25. jula 2003. godine angažovao buldožer, te porušio dvorišnu betonsku ogradu sa metalnim stubovima na dvorištu apelanta, zgrnuo pijesak u dvorištu i oštetio poklopac bunara. Također, apelant je tražio da sud obaveže H.Č. da se kane svakog daljnjeg ili sličnog smetanja i uspostavi prijašnje posjedovno stanje na način da izgradi betonsku dvorišnu ogradu sa metalnim stubovima na dvorištu apelanta i postavi poklopac na bunar ili će to u protivnom uraditi apelant na trošak H.Č, te nadoknaditi apelantu troškove parničnog postupka.
3. Istim rješenjem odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev koji je H.Č. podnio protiv apelanta radi smetanja posjeda, kojim je H.Č. predložio sudu da donese rješenje kojim će se utvrditi da je apelant smetao H.Č. u posljednjem i mirnom posjedu prava služnosti provoza i progona preko poslužnog dobra - nekretnina apelanta preciznije označenih u izreci rješenja, na taj način što je, neutvrđenog dana u periodu od 14. jula 2003. do 19. jula 2004. godine, kapiju koja se nalazi na navedenom putnom pravcu u širini od oko 3 metra zaključao, a na pravac pružanja prava služnosti provoza i progona postavio prepreke detaljno opisane u osporenom rješenju. H.Č. je slijedom toga predložio da se apelant obaveže da uspostavi prijašnje posjedovno stanje tako što će otključati veliku kapiju širine oko 3 metra, ukloniti sve navedene prepreke, te oko betonskog cokla koji se nalazi oko bunara postaviti građevinski materijal tj. nasuti otkop u visini od 30 cm izravnavajuci visinu bunara sa putem, kao i da se apelant okane ubuduće svakog ovakvog ili sličnog smetanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne i tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio činjenično stanje, iz kojeg, između ostalog, proizlazi da je 25. jula 2003. godine izvršeno uvođenje H.Č. u posjed njegovih nekretnina od strane Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Novi Grad (u daljnjem tekstu: Ministarstvo). Radi uklanjanja prepreka na putnom pravcu od ulice do kuće H.Č, Ministarstvo je angažovalo mali rovokopač, pomoću kojeg je izravnan teren i skinuti ostataci betonskog cokla oko bunara, čime je otvoren prolaz prema kući H.Č koji vodi kroz dvorište apelanta. Osnovni sud je zaključio da izvedeni dokazi ukazuju na to da su predmetne radnje koje je apelant naveo u tužbenom zahtjevu poduzeli radnici Ministarstva a ne H.Č, kako je to apelant naveo. Obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je, polazeći od odredbi člana 425. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05 u daljnjem tekstu: ZPP) i odredbi člana 78. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90), ograničavajući se na raspravljanje po tužbi apelanta samo na raspravljanje i dokazivanje posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, stao na stanovište, da nije dokazano da je H.Č. smetao apelanta, na način naveden u stavu I. izreke rješenja, kako je propisano čl. 123. i 126. ZPP.
5. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja dalje naveo da je, na osnovu navoda tužbe H.Č., izlaganja stranaka pred sudom i u toku postupka izvedenih dokaza, ocijenio da je neosnovan i tužbeni zahtjev H.Č. protiv apelanta, shodno odredbama čl. 123. i 126. ZPP-a. Osnovni sud je obrazložio da budući da je nesporno da se H.Č. od 1995. godine pa do 2003. godine nalazio kao izbjeglica u Švedskoj, odnosno da je boravio van Novog Grada, zbog čega nije ni bio u posljednjem posjedu pomenutog prava služnosti.
6. Odlučujući o žalbi apelanta i H.Č, Okružni sud je donio rješenje broj 011-0-Gž-06-000033 od 22. decembra 2006. godine kojim je žalbu apelanta odbio i prvostepeno rješenje potvrdio u dijelu kojim je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim i obavezan na plaćanje troškova parničnog postupka H.Č. Stavom II istog rješenja uvažena je žalba H.Č. i preinačeno prvostepeno rješenje tako što je utvrđeno da je apelant smetao H.Č. u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu prava služnosti prolaza, prevoza i progona stoke preko nekrentina i na način pobliže opisan u izreci rješenja, te je naloženo apelatnu, da uspostavi pređašnje posjedovno stanje, tako što će otključati kapiju i ukloniti postavljene prepreke na predmetni putni pravac, kao i da se ubuduće uzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja, pod prijetnjom izricanja novčane kazne i prinudnog izvršenja i da nadoknadi H.Č. troškove postupka.
7. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta, da je prvostepeno rješenje doneseno na pogešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, obzirom da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, pravilno utvrdio da je sve prepreke na spornom putnom pravcu uklonio radnik Ministarstva, odnosno rovokopač koje je angažovalo od to Ministarstvo. Također, Okružni sud je, obrazlažući dio rješenja kojim je uvažio žalbu H.Č, naveo da je isti 25. jula 2003. godine uveden u posjed kuće i prilaznog puta, da je nakon toga apelant na spornom putu ponovo postavio prepreke, odnosno da je smetao H.Č. u posljednjem mirnom i faktičkom korištenju navedenog putnog pravca, te da je u skladu sa odredbom člana 77. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90), blagovremeno podnio tužbu radi smetanja posjeda, a u okviru objetkivnog roka od godinu dana i u okviru subjektivnog roka od 30 dana, od dana saznanja za smetanje i učinoca.
8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nije posebno obrazlagao, nego je naveo hronologiju događaja vezanu za gradnju kuće H.Č. i sporno smetanje. Apelant smatra da je H.Č. bio dužan izgraditi novi pristupni put za svoju novosagrađenu kuću, kako je to predviđeno urbanističkom saglasnošću za izgradnju kuće, odnosno regulacionim planom. Umjesto toga, kako dalje ističe apelant, H.Č. je od opštinskih organa tražio da mu se ustanovi služnost prolaza kroz dvorište apelanta, što su opštinski organi dozvolili. Apelant se dalje žali da je služnost određena na 1 metar ispred ulaznih vrata u njegovu kuću i da vodi preko apelantovog bunara kojeg koristi već 30 godina. Na ovaj način po mišljenju apelanta došlo je do povrede navedenih prava, jer sudovi u provedenom postupku nisu utvrdili da je apelant ometen u zadnjem mirnom posjedu spornog dijela svog dvorišta.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustvani sud zapaža da iz navoda apelanta proizilazi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u konkretnom slučaju, nakon što su proveli brojne dokaze, utvrdili da apelant nije bio smetan u mirnom faktičkom posjedu svojih nekretnina od strane H.Č. S druge strane, Okružni sud je usvojio žalbu H.Č. protiv prvostepenog rješenja i utvrdio da je H.Č. bio ometen od strane apelanta u mirnom faktičkom posjedu prava služnosti prolaza preko apelantovog zemljištaUstavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje, primijenjujući relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima i Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 11. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Međutim, kako je već rečeno, nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i odluka Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), pa je apealcija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović