Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-973/07 (E. K.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Eksproprijacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-973/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić, Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-973/07, rješavajući apelaciju Ejuba Krvavca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine(«Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ejuba Krvavca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
233/05 od 8. decembra 2006. godine i presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-360/04 od 24. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ejub Krvavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Obrad Ristić, advokat iz Nevesinja, podnio je 30. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-233/05 od 8. decembra 2006. godine i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-360/04 od 24. januara 2005. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-77/00 od 26. aprila 2001. godine, Osnovni sud se oglasio nenadležnim da postupa po apelantovom zahtjevu protiv ZDP «Rudnik i Termoelektrana» Gacko (u daljnjem tekstu: tužena), kojim je tražio da se ZDP „Rudnik“ i TE „Gacko“ obavežu da apelantu na ime izuzetih nekretnina isplate novčanu naknadu. Tokom postupka apelant je zahtijevao da se za sve nekretnine na kojima se nalazi apelantova kuća odredi novčana naknada. Tužena je istakla da je u upravnom postupku izvršena potpuna eksproprijacija predmetnih nekretnina, a da tokom cijelog upravnog postupka apelantova nova kuća nije bila spomenuta, pa prema tome ne može biti predmetom novčane naknade. Osnovni sud je tokom postupka utvrdio da su rješenjem o potpunoj eksproprijaciji Opštinskog sekretarijata za poslove uprave, Odjeljenja za imovinsko-pravne poslove Opštine Gacko (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 03-473-15 od 3. februara 1988. godine, sve apelantove nekretnine eksproprisane na zahtjev apelantovog oca, te da je vlasniku nekretnina u postpunosti isplaćena naknada. Tužena je, protiv ovog rješenja Sekretarijata pokrenula upravni spor pred Vrhovnim sudom Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je, presudom broj 42866/88 od 16. februara 1989. godine, odbio tužbu tužene. Osnovni sud je utvrdio da je ova pravna stvar riješena pred nadležnim organima u upravnom postupku i da tužba apelanta nije dozvoljena, zbog čega je odbačena.
3. Rješenjem Okružnog suda broj Gž-315/02 od 16. septembra 2002. godine, žalba apelanta izjavljena protiv prvostepenog rješenja je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je u odredbi člana 80. stav 3. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SR Bosne i Hercegovine“, broj 12/87 koji je bio na snazi u vrijeme provođenja eksproprijacije), te u odredbi člana 60. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske, br. 8/96, 9/96 i 15/96) propisano da o eksproprijaciji imovine odlučuje upravni organ, dok sud u vanparničnom postupku odlučuje samo o visini naknade, i to za one nekretnine koje su pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji eksproprisane, pod uslovom iz člana 146. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni sud dalje je naveo da je, budući da u rješenju Sekretarijata nije navedeno da se na oduzetim nekretninama nalazi nova kuća, a i kako je rješenje Sekretarijata odavno pravosnažno, prvostepeni sud je pravilno postupio kad se oglasio apsolutno nenadležnim da odlučuje u ovoj stvari.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-37/03 od 22. juna 2004. godine, revizija apelanta protiv drugostepeno rješenja je uvažena, rješenje Okružnog suda ukinuto i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je prema navodima iz tužbe vidljivo da se radi o imovinsko-pravnom zahtjevu s tim što se ne može razabrati da li apelant traži naknadu vrijednosti nekretnina koje su mu oduzete u postupku eksproprijacije ili traži naknadu vrijednosti tih nekretnina po opštim pravilima građanskog prava. U ovakvoj situaciji sud je bio dužan od apelanta tražiti da se izjasni po kojem osnovu traži naknadu budući da se u oba slučaja tužba ne bi mogla odbaciti «zbog nedopustivosti redovnog pravnog puta». Kada je apelant tražio naknadu vrijednosti oduzete nekretnine, tužba nije mogla biti odbačena argumentom da je oduzimanje izvršeno u postupku eksproprijacije i da predmet ne spada u nadležnost suda. O zahtjevu koji je imovinsko-pravne prirode sud je morao meritorno odlučiti, a činjenicu eksproprijacije uzeti u obzir kao činjenicu koja utječe na postojanje prava koje apelant traži. Vrhovni sud je smatrao da pitanje da li se postupak treba provesti po pravilima vanparničnog ili po pravilima parničnog postupka nije pitanje nadležnosti i tužba se ne može odbaciti na osnovu stanovišta da stvar spada u vanparnični postupak. Vrhovni sud je zaključio da prvostepeni i drugostepeni sud nisu pravilno postupili kada su odbacili tužbu pogrešno smatrajući da se radi o sporu koji je izuzet iz nadležnosti redovnih sudova, zbog čega je rješenje Okružnog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
5. Okružni sud je, postupajući po odluci Vrhovnog suda, donio presudu broj Gž-360/04 od 24. januara 2005. godine kojom je preinačio rješenje Osnovnog suda broj P-77/00 od 26. aprila 2001. godine na način da je odbio tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da mu tužena plati naknadu po osnovu eksproprisanih nekretnina i da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prilikom donošenja presude utvrdio da apelant i njegov otac u postupku eksproprijacije nisu tvrdili da na eksproprisanim nekretninama koje su u vlasništvu apelantovog oca postoje izgrađeni objekti u vlasništvu apelanta, posebno zato što u rješenju Sekretarijata stoji da stranke nisu imale primjedbi na izvršenu identifikaciju. Okružni sud smatra da su apelant i njegov otac tu činjenicu trebali istaknuti u žalbi protiv rješenja o eksproprijaciji. Budući da apelant ovu činjenicu nije istakao ni u tužbi kojom je pokrenut upravni spor, niti je primjedbe u tom pravcu davao na zapisnike o procjeni vrijednosti nekretnina od strane vještaka, Okružni sud je smatrao da nije izvršena eksproprijacija apelantovih nekretnina, nego samo nekretnina njegovog oca. U skladu s ovako utvrđenim činjeničnim stanjem, Okružni sud je odbio tužbeni zahtjev budući da se naknada za eksproprisane nekretnine može određivati u postupku pred sudom samo ako je eksproprijacija stvarno izvršena pravosnažnim rješenjem nadležnog organa uprave, u upravnom postupku i u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji.
6. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-233/05 od 8. decembra 2006. godine revizija apelanta izjavljena protiv presude Okružnog suda odbijena je kao neosnovana. Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni sud osporenu odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava kada je utvrdio da nekretnine za koje apelant traži utvrđenje novčane naknade nisu eksproprisane pravosnažnim rješenjem Opštinskog upravnog organa Opštine Gacko, niti su bile predmet eksproprijacije po rješenju Sekretarijata. Da bi se mogla donijeti odluka o novčanoj naknadi koju apelant traži nedostaje pravosnažno rješenje o eksproprijaciji tih nekretnina kao zakonskoj pretpostavci navedenoj u odredbama čl. 146. i 147. Zakona o vanparničnom postupku („Službeni list SR Bosne i Hercegovine“, broj 10/89).
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da se sudovi u predmetnom parničnom postupku «nisu upustili u suštinu spora». Dalje je istakao da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenice kada su naveli da su predmet eksproprijacije bile samo nekretnine apelantovog oca a ne i nekretnine apelanta. Po mišljenju apelanta, nesporno je da su u vrijeme eksproprijacije nekretnina njegovog oca na eksproprisanim parcelama zemljišta postojali i objekti apelanta (kuća, ljetna kuhinja i mladi voćnjak) što potvrđuje kopijom katastarkog plana i avio snimkom, a za što mu nije isplaćena naknada.
8. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da iz zapisnika Opštinskog sekretarijata za poslove uprave Gacko o usmenoj raspravi za sporazumno određivanje naknade za eksproprisane nekretnine od 2. juna 1989. godine vidljivo je da je postignut sporazum o naknadi za eksproprisane nekretnine i da je izvršena isplata istih. Dalje su naveli da je apelant mogao, odnosno da može i danas, podnijeti zahtjev nadležnom organu uprave radi donošenja eventualno dopunskog rješenja o eksproprijaciji shodno Zakonu o opštem upravnom postupku, ukoliko smatra da u postupku eksproprijacije nekretnina njegovog oca nije odlučeno o eksproprijaciji njegovih nekretnina koje se navodno nalaze na nekretninama njegovog oca.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da nepokretnosti za koje je apelant tražio novčanu naknadu nisu eksproprisane po pravosnažnom rješenju o eksproprijaciji organa uprave, niti su bile predmet eksproprijacije, zbog čega apelant ne može ni ostvariti pravo na naknadu po osnovu eksproprijacije. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve apelantove prigovore, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant također smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih i procesnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na dom i imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović