Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-892/07 (S. S.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Vlasničko-pravni odnosi
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-892/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-892/07, rješavajući apelaciju Stojana Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Simića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000387 od 23. januara 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj P-88/05 od 5. januara 2006. godine, u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojana Simića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000387 od 23. januara 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu broj P-88/05 od 5. januara 2006. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustav Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Stojan Simić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vujadin Ivanović, advokat iz Beograda, podnio je 20. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-06-000387 od 23. januara 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-88/05 od 5. januara 2006. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj P-88/05 od 5. januara 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 014-0-Gž-06-000387 od 23. januara 2007. godine, utvrđeno je da je T.S. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) ometao apelanta u posjedu njegovog zemljišta pobliže označenog u dispozitivu rješenja (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), tako što je „Romanijaputevi“ AD Sokolac (u daljnjem tekstu: prvotuženi) po nalogu drugotuženog izvršio nasipanje i poravnanje spornog zemljišta koje je u apelantovom posjedu i nakon toga izvršio asfaltiranje tako da je tim radovima zahvatio dio spornog zemljišta u površini od 194 m². Stoga je drugotuženi obavezan uspostaviti ranije stanje i apelantu vratiti izuzeto zemljište i otkloniti sav nasuti materijal sa spornog zemljišta. Drugotuženi je nadalje obavezan da se ubuduće uzdrži od takvog i sličnog smetanja te da apelantu plati troškove postupka. Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su prvotuženi i JP “Javni putevi RS“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) apelanta omeli u njegovom posjedu na spornom zemljištu i to na način da je prvotuženi izvršio nasipanje i poravnanje, a zatim i asfaltiranje dijela spornog zemljišta, a trećetuženi takvo zauzimanje prihvatio i odobravao, odbijen je kao neosnovan. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog, koji se odnosi na smetanje posjeda na zemljištu označenom kao k.č. 6036/5 Pristupni putevi Sokolac – Han-Pijesak, odbijen je kao neosnovan.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da se zemljište označeno kao k.č. 6036/5 nalazi uz sam magistralni put Sokolac - Han-Pijesak. Sud je dalje naveo da u skladu s članom 8. Zakona o putevima (Službeni glasnik Republike Srpske, broj 11/95) javni put sačinjava, izmedju ostalog, i zemljišni pojas sa obje strane puta koji je širine najmanje jedan metar, mjereno od linije koju čine krajnje tačke poprečnog profila puta, te da predstavlja putni pojas. U članu 57. istog Zakona je propisano da trećetužena upravlja magistralnim putevima, a u članu 17. da obavljanje poslova održavanja, zaštite, korištenja, razvoja i upravljanja magistralnim putevima osigurava Republička direkcija za puteve. U vrijeme kada je tužba podnesena kao tećetužena je bila označena Republička direkcija za puteve, koja je prestala postojati odlukom o osnivanju JP „Putevi RS” (objavljeno u Službenom glasniku Republike Srpske, broj l0/2004). Dakle, JP “Putevi RS" je pravni sljednik Republičke direkcija za puteve. Naprijed citiranim odredbama Zakona o putevima, regulirano je da su putevi, kao dobra u opštoj upotrebi, u državnoj svojini, pa je stav Osnovnog suda bio da parcela označena kao k.č. 6036/5 prestavlja javno dobro, te je nad njom isključeno pravo sticanja posjeda, a time i posjedovna zašitita. Osnovni sud je dalje naveo da na temelju izvedenih dokaza, a u skladu sa Zakonom o putevima, koji je bio na snazi u vrijeme kad je vođen postupak, proizlazi da je posljednje stanje posjeda na cijeloj parceli označenoj kao k.č. 6036/5 imala Direkcija za puteve, tj. trećetuženi. Također, vještak geometar je u svom nalazu naveo da je navedena parcela odcijepljena u svrhu eksproprijacije, s tim što je u katastarskom operatu upisana na ime apelanta. Osnovni sud je utvrdio da nije sporno da je drugotuženi na navedenoj parceli izvršio radove, ali u tom dijelu tužbenog zahtjeva apelantu se ne može pružiti posjedovna zaštita budući da je poslednji mirni posjednik tog zemljišta trećetuženi koji koristi i upravlja predmetnim zemljištem, a sve u skladu sa Zakonom o putevima.
4. Osnovni sud je dalje obrazložio da je tokom postupka utvrdio da je drugotuženi izvršio smetanje posjeda apelanta na dijelu spornog zemljišta u površini od 194 m² kako je to utvrđeno iz nalaza i mišljenja vještaka geometra, pa je Osnovni sud utvrdio čin smetanja na spornom zemljištu. Stav je suda da prvotuženi nije pasivno legitimiran u konkretnom predmetu jer je dokazao da je radnje asfaltiranja spornog zemljišta izvršio u ime i za račun drugotuženog, što je dokazao narudžbenicom, izjavom, te izvatkom iz građevinskog dnevnika. U vezi s navedenim Osnovni sud je utvrdio da je navedene poslove naručio drugotuženi, u ime i za račun preduzeća "Katerpilar". Stav je Osnovnog suda, bez obzira na činjenicu što izvršeni radovi od strane prvotuženog predstavljaju čin smetanja posjeda, da smetanje nije učinio prvotuženi jer je sporne poslove uradio za ime i za račun drugotuženog, pa je tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen. Osnovni sud je tužbeni zahtjev u odnosu na tećetuženog odbio, jer je na temelju izvedenih dokaza utvrdjeno da trećetuženi ni jednom radnjom nije omeo apelanta u posljednjem mirnom stanju posjeda na spornom zemljištu.
5. Okružni sud je žalbu apelanta protiv prvostepenog rješenja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je odredbom člana 75. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da svaki držalac stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanje posjeda). Iz spisa prvostepenog predmeta proizlazi da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant bio u posljednjem mirnom posjedu spornog zemljišta, te da ga je drugotuženi omeo u takvom posjedu na način kako je to opisano u prvostepenom rješenju. Stav je Okružnog suda da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantu pružio zaštitu i da je na utvrdjeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo s obzirom da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke za tužbu zbog smetanja posjeda iz člana 75. i 79. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, te da je sudska zaštita zbog smetanja posjeda tražena u roku propisanom odredbom člana 77. istog zakona. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka i pravilne ocjene dokaza za svoju odluku dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama pa ih kao takve prihvaća i Okružni sud.
6. Okružni sud nije prihvatio žalbene navode apelanta da prvostepeni sud, u dijelu koji se odnosi na odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na parcelu označenu kao k.č. 6036/5, nije pravilno primijenio odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Stav je Okružnog suda da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio da se parcela označena kao k.č. 6036/5 nalazi uz sam magistralni put Sokolac - Han-Pijesak i da predstavlja putni pojas u skladu sa članom 8. Zakona o putevima. S obzirom na navedeno, Okružni sud je smatrao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da dio parcele označene kao k.č. 6036/5 predstavlja javno dobro te da apelantu u odnosu na ovaj zahtjev nije mogla biti pružena posjedovna zaštita. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženog i trećetuženog budući da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je prvotuženi radove na spornom zemljštu izvršio po nalogu drugotuženog, a da trećetuženi nije poduzimao radnje koje predstavljaju smetanje apelantovog posjeda.
7. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su stavovi prvostepenog i drugostepenog suda koji se odnose na odbijanje tužbenog zahtjeva za posjedovnom zaštitom na parceli označenoj kao k.č. 6036/5 nepravilni i protivni Ustavu. Apelant je stava da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da se cjelokupna navedena parcela nalazi unutar putnog pojasa u smislu člana 8. Zakona o putevima i da predstavlja javno dobro. Apelant je istakao da navedena parcela ne može biti proglašena javnim dobrom ukoliko nad njom nije proveden postupak eksproprijacije. Budući da u konkretnom predmetu postupak eksproprijacije nije proveden, apelant smatra da mu je nezakonito uskraćena pravna zaštita od protupravnih radnji tuženih čijim je djelovanjem apelant lišen posjeda na spornom zemljištu i parceli označenoj kao k.č. 6036/5.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. a)Pravo na pravično suđenje
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.b)Pravo na imovinu
12. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da pojam «imovina», prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A, br. 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti. Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine.
13. U konkretnom slučaju, apelant je u parničnom postupku zbog smetanja posjeda tražio posjedovnu zaštitu na parceli označenoj kao k.č. 6036/5 Pristupni putevi Sokolac – Han-Pijesak, tvrdeći da je protupravnim radnjama tuženih lišen posjeda na spornom zemljištu. Redovni sudovi su utvrdili da navedeno zemljište, shodno članu 8. Zakona o putevima predstavlja putni pojas, te da se vodi kao javno dobro. Također je utvrđeno da je vještak geometar u svom nalazu naveo da je navedena parcela odcijepljena u svrhu eksproprijacije, s tim što je u katastarskom operatu upisana na ime apelanta. Redovni sudovi su smatrali da budući da predmetna parcela predstavlja javno dobro, to je nad njom isključeno pravo sticanja posjeda, a s tim i posjedovna zašitita. Pored toga redovni sudovi su odbili apelantov zahtjev zbog smetanja posjeda jer su utvrdili da je poslednji mirni posjednik predmetne parcele nije apelant, već trećetuženi koji koristi i upravlja predmetnim zemljištem u skladu sa Zakonom o putevima. Ustavni sud smatra da iako je apelant upisan kao posjednik u katastarskom operatu, odredba člana 8. Zakona o putevima jasno definiše koje zemljište uz javni put čini putni pojas i kao takvo predstavlja javno dobro u državnoj svojini. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati ni «legitimno očekvianje» koje bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zbog kojeg bi mogao ostvariti posjedovnu zaštitu.
14. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović