Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-645/07 (I. G.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-645/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-645/07, rješavajući apelaciju Imera Gadže, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Imera Gadže, podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-149/04 od 29. decembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici broj P-
167/2003 od 5. decembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Imer Gadžo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenice (privremeno nastanjen u Sarajevu), podnio je 15. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-149/04 od 29. decembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-167/2003 od 5. decembra 2003. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-167/2003 od 5. decembra 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-149/04 od 29. decembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi postojanje stanarskog prava Mušanu Gadži (apelantovom ocu) na stanu u šumarskoj kući i okućnici u Potočarima, općina Srebrenica, koji mu je dodijeljen od ŠG «Drina» Srebrenica (u daljnjem tekstu: tuženi), kao vlasnika odnosno davaoca predmetnog stana na korištenje. Tužbenim zahtjevom, apelant je također tražio da odluka suda u predmetu u potpunosti zamijeni ugovor o korištenju stana i da se tuženi obaveže da apelantu omogući ostvarivanje svih prava i obaveza nosioca stanarskog prava koja proističu iz ugovora o korištenju stana. Istom presudom je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je apelant svoj tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je njegovom ocu dodijeljena predmetna šumarska kuća na kojoj je imao stanarsko pravo. Sud je u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir protekla ratna zbivanja i činjenicu da je u Srebrenici uništena ili nestala većina dokumentacije, kako kod fizičkih lica tako i kod preduzeća, ustanova i državnih organa, prihvatio da se i drugim dokaznim sredstvima utvrđuju relevantne činjenice o postojanju odluke o dodjeli stana, zaključenju ugovora o korištenju stana i useljenju na osnovu tih akata.
4. Osnovni sud je, nakon provedenih dokaza saslušanjem svjedoka, uvidom u brojnu dokumentaciju i izjave svjedoka, zaključio da nijedan pismeni dokaz ne potvrđuje navode tužbe da je apelantov otac imao stanarsko pravo na predmetnoj kući i okućnici. Sud je naročito poklonio vjeru izjavi svjedoka Muniba Fazlića koji je bio dugogodišnji radnik tužene, a nije zainteresovana strana u predmetnom sporu, niti je sadašnji radnik tužene, iz koje proizlazi da je apelantov otac u predmetnom stanu (prizemlje kuće) stanovao sa svojom porodicom kao lugar na tom terenu i da nikada nije donesena odluka (pa čak nije podnesen ni zahtjev) da se predmetni stan drugačije tretira, osim kao službeni. Ovaj svjedok je potvrdio da je apelant nakon penzionisanja njegovog oca imenovan kao lugar na tom području, te da je po tom osnovu nastavio da koristi predmetni stan. Iz izjave navedenog svjedoka dalje proizlazi da apelantov otac nikada nije koristio cijelu kuću kako se to u tužbi navodi, nego samo stan u prizemlju, dok je stan na spratu kuće proglašen stambenim prostorom za dodjelu radnicima i dodijeljen Džemili Bajramović kao radniku sa najviše staža. Također, sud nije u cijelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka Sulje Pašalića koji je tvrdio da predmetna zgrada nije nikada tretirana kao lugarnica, što je suprotno materijalnim dokazima, pa čak i navodima same tužbe. Sud je naveo da je u tužbi navedeno «šumarska kuća», u spisku napuštenih stanova tužene od 10. septembra 1996. godine navedeno je «lugarnica», a u rješenju Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Srebrenica navedeno je «šumska kuća». Sud je zaključio da apelant nije pružio dokaze da je kuća odnosno predmetni stan dodijeljen njegovom ocu u redovnoj stambenoj raspodjeli i da je u isti uselio na osnovu ugovora o korištenju stana. Osnovni sud je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o službenom stanu iz člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima, koji se ne smatra stanom u smislu tog zakona i na kojem se ne može steći stanarsko pravo.
5. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, žalbu odbio kao neosnovanu, uz obrazloženje da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio matrijalno pravo. Okružni sud je smatrao da ako se i pretpostavi da je otac apelanta za života imao stanarsko pravo na predmetnom stanu u naznačenoj zgradi, onda je to pravo prestalo njegovom smrću u skladu sa odredbama člana 21. stav 2. i člana 22. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH», broj 14/84 sa kasnijim izmjenama i dopunama), iz čega proizlazi da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da sud utvrdi da postoji stanarsko pravo njegovog umrlog oca na predmetnom stanu. Okružni sud je prihvatio kao valjane razloge prvostepene presude kojima je utvrđeno da je tuženi dao predmetni stan u posjed ocu apelanta kao službeni stan radi obavljanja lugarske službe, u očekivanju da će nakon njegovog penzionisanja stan koristiti apelant kao lugar. Dalje se navodi da je nakon penzionisanja njegovog oca apelant nastavio koristiti predmetni stan kao službeni, obzirom da je vršio lugarsku službu kod tuženog. Okružni sud je obrazložio da budući da otac apelanta nije imao stanarsko pravo na predmetnom stanu za svog života, shodno tome ni apelant nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu nakon smrti svoga oca, a nije ni korisnik predmetnog stana u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, kao član njegovog porodičnog domaćinstva.
6. Okružni sud je odbio kao neosnovane navode apelantove žalbe da je prvostepeni sud odbio njegov zahtjev samo na osnovu iskaza svjedoka Živka Milinkovića i Muniba Fazlića, te da nije pravilno ocijenio iskaz svjedoka Sulje Pašalića. Okružni sud je obrazložio da je svjedok Suljo Pašalić upravo izjavio da mu nije poznato da je apelantov otac zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa SIZ-om stanovanja u Srebrenici, a kao paušalan sud je ocijenio iskaz ovog svjedoka da mu je poznato da je tuženi dodijelio predmetni stan apelantovom ocu, jer je takva tvrdnja u protivrječnosti sa ostalim činjenicama. Okružni sud je dalje naveo da su neosnovani i žalbeni navodi apelanta da su svjedoci Živko Milinković i Munib Fazlić lažno svjedočili, obzirom da to ne proizlazi iz podataka spisa, kao i navodi da prvostepeni sud nije saslušao predložene svjedoke Vehbiju Ćosića i Novaka Blažića iz razloga što su apelant i zastupnik tuženog na raspravi pred prvostepenim sudom predložili da se ne saslušavaju navedeni svjedoci jer je to suvišno, a što proizlazi iz zapisnika prvostepenog suda od 6. novembra 2003. godine.
7. Okružni sud je zaključio, obzirom da iz podataka spisa proizilazi da apelantov otac nije imao stanarsko pravo na predmetnom stanu za života, da apelant kao jedan od članova porodičnog domaćinstva nema status korisnika predmetnog stana u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Shodno navedenom ne postoji pravni osnov po kojem bi apelant mogao tražiti da sud u vanparničnom postupku odredi ko će od članova porodičnog domaćinstva sada umrlog Mušana Gadže biti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u skladu sa odredbama člana 22. st. 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima. Okružni sud je na kraju naveo da, ukoliko bi apelant sa ostalim članovima porodičnog domaćinstva umrlog Mušana Gadže zaključio i ovjerio pismeni ugovor prema kome bi isti pristali da on postane jedini nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, apelant bi formalnopravno mogao podnijeti tužbu kojom bi tražio da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, dok bi po takvoj tužbi kao prethodno pitanje prvostepeni sud opet morao da razmotri da li je Mušan Gadžo za života uopće imao stanarsko pravo na predmetnom stanu.
8. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što drugostepeni sud nije ni raspravljao pitanje da li je Mušan Gadžo imao stanarsko pravo na predmetnom stanu i da li je riječ o stanu za službene potrebe na kojem se ne može ni zasnovati stanarsko pravo. Apelant dalje navodi, da je njegov otac bio pred penzijom i da mu je tuženi riješio stambeno pitanje dodjelom predmetnog stana. Također je naveo da je naknadno izgrađeni stan u šumarskoj kući služio za službene potrebe tuženog, a ne i predmetni stan. Apelant se dalje žali da je prvostepeni sud odbio saslušanje ključnih svjedoka i da mu nije dao mogućnost, odnosno određeni rok za uređenje tužbe. Apelant smatra da je na ovaj način došlo i do povrede njegovog prava na imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku zaključili da primjenom relevantnih odredbi Zakona o stambenim odnosima na predmetnom stanu kao službenom nije moglo biti konstituisano stanarsko pravo, te da apelantov otac nije stekao stanarsko pravo nad predmetnim stanom u smislu navedenog zakona. U odnosu na apelantove navode da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze, Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje reguliše domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje da li su izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi da li je postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (v. Između ostalih izvora, presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, 26. mart 1996. godine, Izvještaji presuda i odluka 1996-II, str. 470, stav 67). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su redovni sudovi u ocjeni izvedenih dokaza postupali suprotno odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku, a prema kojima sud ima diskreciono pravo da temeljem slobodne ocjene dokaza odluči koje će činjenice uzeti kao dokazane. Nadalje, osporene presude sadrže odgovore na navode apelanta kao i ocjenu o primjeni materijalno-pravnih propisa. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasna i precizna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se utvrditi da je u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama povrijeđeno ili zanemareno apelantova pravo na pravično suđenje, niti da je primjena zakona od strane redovnih sudova bila proizvoljna ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava.
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje povrede prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih i procesnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović