Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1278/07 (R. I.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1278/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik, Valerija Galić i Seada Palavrić, potpredsjednice, Mato Tadić i Mirsad Ćeman, sudije, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-1278/07, rješavajući apelaciju Rasima Ilijazagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rasima Ilijazagića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-
114/04 od 14. marta 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-01-698/03 od 22. septembra 2003. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Banjaluka broj 05-050-02-6494/99 od 8. jula 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rasim Ilijazagić iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Milka Maglov advokatica iz Banjaluke, podnio je 3. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-114/04 od 14. marta 2007. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-01-698/03 od 22. septembra 2003. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-02-6494/99 od 8. jula 2003. godine.
2. Rješenjem Odsjeka broj 05-050-02-6494/99 od 8. jula 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 05-050-01-698/03 od 22. septembra 2003. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u Banjaluci, vlasništvo «Čajavec-Holding» Banjaluka.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da je u dokaznom postupku utvrđeno da apelant nije imao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u vrijeme napuštanja stana. Također je utvrđeno da apelant nije imao ni rješenje o dodjeli stana, niti ugovor o korištenju stana, što su Zakonom o stambenim odnosima propisani uvjeti za sticanje stanarskog prava. Dalje je obrazloženo da se plaćanje stanarine i drugih usluga u određenom periodu ne može smatrati dokazom da je korištenjem stana apelant stekao svojstvo nosioca stanarskog prava.
4. U obrazloženju rješenja Ministarstva je navedeno da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine koji u članu 1. propisuje da se odredbe navedenog zakona primjenjuju na stanove na kojima postoji stanarsko pravo, koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim, pod uslovom da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana do 19. decembra 1998. godine. Budući da apelant nije bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, već bespravni korisnik, Ministarstvo je odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja.
5. Apelant je protiv rješenja Ministarstva tužbom pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom. Odlučujući u postupku upravnog spora Vrhovni sud je donio presudu broj U-114/04 od 14. marta 2007. godine kojom je tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant ne spori da mu nije izdat akt o dodjeli stana, već tvrdi da se u stan uselio uz saglasnost direktora preduzeća i šefa pravne službe, pravdajući nedostatak akta o dodjeli stana ratnim dešavanjima na tim prostorima. Vrhovni sud je dalje obrazložio da je nesporno da je apelant bio u posjedu predmetnog stana u periodu od jula 1991. godine do februara 1993. godine. Međutim, kako je smatrao Vrhovni sud, iz navedenog proizlazi da je apelant u predmetni stan uselio bez pravnog osnova (rješenja o dodjeli stana, ugovora o korištenju stana ili drugog akta utvrđenog zakonom), dakle na nezakonit način, pa stoga nije stekao stanarsko pravo shodno odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima. Činjenica da je apelant plaćao stanarinu za predmetni stan, kao i račune za struju, RTV pretplatu i dr., kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, nisu od uticaja na rješavanje ove upravne stvari, odnosno te činjenice ne mogu biti osnov za sticanje stanarskog prava. Vrhovni sud je zaključio da se u ovoj upravnoj stvari ne može primijeniti Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, jer je utvrdio da apelant nije imao stanarsko pravo na stanu čiji povrat traži.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je on legalni posjednik predmetnog stana i faktički nosilac stanarskog prava, te da je predmetni stan koristio od 3. jula 1991. godine do 7. aprila 1993. godine, kada je zbog ratnih dešavanja morao napustiti Banjaluku. Istakao je da je on kao radnik «Čajavec Holding»-a bio prvi na rang listi za dodjelu stanova i da se pravosnažna rang lista ima smatrati osnovom za sticanje stanarskog prava i punovažnim osnovom za useljenje u predmetni stan. Apelant se žali da je kao Bošnjak bio žrtva diskriminacije, te da su mu zbog njegove nacionalne pripadnosti osporenim odlukama povrijeđena navedena prava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
13. U cilju donošenja zaključka u vezi sa pitanjem da li se sporni stan može smatrati apelantovim domom, Ustavni sud je pošao od usvojene prakse prema kojoj je «dom“ faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 663/04 od 13. oktobra 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 86/05, tačka 23.). U smislu navedenog, kao i činjenice da je apelant u predmetnom stanu faktički živio od jula 1991. godine do februara 1993. godine, može se zaključiti da je predmetni stan predstavljao njegov dom. Dalje, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u ovo njegovo pravo jer je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za povrat predmetnog stana. Međutim, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje njegovog doma bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relavantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Naime, apelant je u predmetni stan uselio bez pravnog osnova – rješenja o dodjeli stana, ugovora o korištenju stana ili drugog akta utvrđenog zakonom, to jeste na nezakonit način i stoga nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, kako je propisano članom 11. Zakona o stambenim odnosima. Zbog toga apelant nije niti mogao ostvariti pravo na povrat stana u smislu člana 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, kojim je pravo na povrat stana zagarantirano samo nosiocima stanarskih prava nad stanovima čiji se povrat traži. Također, Ustavni sud smatra, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti. Ustavni sud, s obzirom na navedeno, smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega je u ovom dijelu apleacija očigledno (prima facie) neosnovana.
14. Apelant se takođe žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se žali da je povrijeđeno i njegovo pravo da ne bude diskriminisan zbog svoje nacionalne pripadnosti. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Apelant ne navodi eksplicitno u vezi sa kojim pravom iz Evropske konvencije je diskriminiran, a osim paušalnog navoda da je diskriminiran zbog svoje nacionalne pripadnosti, nije dostavio ni bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u odnosu na neko garantovano pravo iz Evropske konvencije ili pravo iz nekog od dokumenata navedenih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije učinio vjerovatnim da je “žrtva” kršenja prava na nediskriminaciju u vezi sa nekim od ustavnih prava, zbog čega su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović