Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-863/07 (S. T. i M. T.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-863/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 863/07, rješavajući apelaciju Slavka Todorovića i Mire Todorović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Todorovića i Mire Todorović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-86/03 od 17. januara 2007. godine i Rješenja Ministarstva za pitanja boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske, broj 05/5-562-2495/02 od 10. aprila 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Todorović i Mira Todorović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Broda, koje zastupa advokat Novak Borojević iz Broda, podnijeli su 19. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-86/03 od 17. januara 2007. godine i Rješenja Ministarstva za pitanja boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05/5-562-2495/02 od 10. aprila 2002. godine.
2. Konačnim i pravosnažnim rješenjem Sekretarijata za pitanja boraca i žrtava rata Opštine Srpski Brod (u daljnjem tekstu: Sekretarijat), broj 03-4031/93 od 10. juna 1997. godine, apelantima je priznato pravo na porodičnu invalidninu u visini od 40% od osnova, počev od 1. februara 1994. godine pa nadalje dok postoje zakonski uslovi. Sekretarijat je svoju odluku donio nakon što je utvrdio da je sin apelanata civilna žrtva rata jer je život izgubio pod okolnostima iz člana 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata da su apelanti članovi porodice poginulog u smislu člana 3., te da imaju pravo na porodičnu invalidninu shodno članu 10. st. 2. i 5. istog zakona.
3. Ministarstvo, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku revizije Rješenja Sekretarijata, broj 03-4031/93 od 10. juna 1997. godine, a na osnovu člana 27. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93 i 32/94), donijelo je Rješenje, broj 05/5-
562-2495/02 od 10. aprila 2002. godine, kojim je ukinulo Rješenje Sekretarijata, broj 03-4031/93 od 10. juna 1997. godine i apelantima utvrdilo prestanak statusa porodice civilne žrtve rata i prava na porodičnu invalidninu zbog neispunjavanja zakonom propisanih uslova, a njihov zahtjev za priznavanje statusa porodice civilne žrtve rata je odbijen kao neosnovan. U obrazloženju Rješenja je navedeno da je prema odredbama člana 2. stav 1. tačka 1. i člana 3. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata regulisano da su potrebni kumulativno ispunjeni uslovi u pogledu svojstva ubijenog, poginulog ili nestalog lica, kao i u pogledu srodstva sa ubijenim, poginulim ili nestalim. Kao dokaz o okolnostima smrti Tihomira Todorovića, sina apelanata, priložena je izjava apelanta Slavka Todorovića, oca Tihomira, data 11. marta 1996. godine u Brodu, u kojoj piše da je 8. aprila 1992. godine u mjestu V. Brusnica, zbog straha od neprijateljske artiljerije njegov sin ustrčao na štagalj, gdje ga je ždrijebe udarilo, te je ostao na mjestu mrtav. Izjavu su potvrdili Borislava Todorović i Jela Đurić. Cijeneći navode iz priložene izjave, Ministarstvo je utvrdilo da Tihomir Todorović nije bio ubijen zlostavljanjem, silovanjem, odnosno lišavanjem slobode, da nije poginuo, niti umro u zbjegu od strane neprijatelja, niti je nestao pod navedenim okolnostima, odnosno da nije nastradao kao civilna žrtva rata. Ovo tim više što svjedoci u svojim izjavama nisu potvrdili da je kritičnog dana stvarno i dejstvovala neprijateljska artiljerija. S obzirom na navedeno, Ministarstvo je zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 3., a u vezi sa članom 2. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, jer nije ispunjen uslov u pogledu okolnosti pod kojima je sin apelanata nastradao.
4. Apelanti su protiv Rješenja Ministarstva, broj 05/5-562-2495/02 od 10. aprila 2002. godine, pokrenuli upravni spor pred Vrhovnim sudom Republike Srpske. U tužbi su istakli da je Ministarstvo, na osnovu činjenica i dokaza u spisu, proizvoljno i pogrešno tumačilo utvrđeno činjenično stanje. Vrhovni sud je donio Presudu, broj U-86/03 od 17. januara 2007. godine, kojom je tužbu apelanata odbio kao neosnovanu. U obrazloženju Presude,Vrhovni sud je naveo da je pravilno Ministarstvo našlo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi u pogledu okolnosti pod kojima je Tihomir Todorović nastradao kao civilna žrtva rata, jer i izjave svjedoka ne potvrđuju da je kritičnog dana djelovala neprijateljska artiljerija.
5. Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da je Ministarstvo nepotpuno i pogrešno utvrdilo činjenično stanje i pogrešno primijenilo materijalno pravo, kao i pravila postupka, ne dajući mogućnost apelantima da se o činjeničnom stanju i dokazima izjašnjavaju u toku postupka. Ističu da konstatacija Ministarstva i Vrhovnog suda da izjave svjedoka ne potvrđuju da je kritičnog dana djelovala neprijateljska artiljerija, po mišljenju apelanata, ne predstavlja utvrđeno činjenično stanje jer Ministarstvo u postupku revizije nije provodilo dokaze, niti je dalo mogućnost apelantima da se izjasne na te okolnosti, a niti je samo Ministarstvo, u smislu odredaba Zakona o upravnom postupku, pribavilo taj dokaz kao i druge dokaze koje svojim rješenjem samo negiraju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, nezadovoljni osporenim odlukama, apelanti osporavaju utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugerišu zaključke suprotne od onih za koje su se Ministarstvo i Vrhovni sud opredijelili. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud konstatuje da se Vrhovni sud prilikom odlučivanja o tužbi apelanata očitovao na navode apelanata, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije, pri čemu je primijenio relevantne materijalno-pravne propise. Vrhovni sud je utvrdio da je drugostepeni upravni organ Rješenjem, broj 05/5-562-2495/02 od 10. aprila 2002. godine, pravilno i u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, ukinuo Rješenje Sekretarijata, broj 03-4031/93 od 10. juna 1997. godine, i apelantima utvrdio prestanak statusa porodice civilne žrtve rata i prava na porodičnu civilnu invalidninu. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su činjenice proizvoljno utvrđene odnosno da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović