Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-275/07 (V. Đ.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-275/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 275/07, rješavajući apelaciju Vladimira Đurića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vladimira Đurića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Kž-06-000 110 od 7. septembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Doboju, broj: K-16/05 od 9. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vladimir Đurić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-06-000 110 od 7. septembra 2006. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: K-16/05 od 9. marta 2006. godine.

2. Nakon što je Vrhovni sud dva puta ukidao prvostepenu presudu i predmet vraćao na ponovno suđenje, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu, broj K-16/05 od 9. marta 2006. godine, kojom je apelanta oglasio krivim da je kao saizvršilac sa Radetom Savićem i Cvetkom Cvijićem 12. decembra 2002. godine oko 02,00 časova u mjestu Banja Vrućica, na način opisan u izreci presude, drugog lišio života pri bezobzirnom i nasilničkom ponašanju, čime je počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 3. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 49/03, u daljnjem tekstu KZ RS) u vezi sa članom 23. KZ RS, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 12. decembra 2002. godine pa nadalje.

3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Okružni sud proveo dokazni postupak u kojem je saslušao kao svjedoka oštećene, svjedoke odbrane i optužbe, apelanta i druge optužene koji su iznijeli svoju odbranu, vještake sudske medicine i patologije, neuropsihijatra i psihologa. Okružni sud je, prilikom ocjene uvjerljivosti i vjerodostojnosti iskaza svjedoka, istakao da u njihovim navodima postoje izvjesna odstupanja u pogledu sukoba-tuče koja se odvijala u kafani, a što je i razumljivo jer su ih posmatrali iz različitih uglova, u kafani je bio veliki broj lica i među njima je nastupila panika započinjanjem tuče, pa su bježali, skakali, te u takvim okolnostima koncetracija svjedoka da bi zapazili šta se sve dešava, šta ko i gdje radi, u namjeri budućeg svjedočenja i nije u tolikoj mjeri prisutna iz razloga što su bili uplašeni za vlastitu sigurnost i svoj život. Također, Okružni sud je imao u vidu da su svjedoci različite starosne dobi, stepena obrazovanja, te da je jedan broj svjedoka bio pod dejstvom alkohola, kao i sami optuženi, te da su svjedoci različitih mogućnosti za reprodukciju pa otuda i postoje neznatna odstupanja, ali koja nisu od uticaja na utvrđeno činjenično stanje.

4. Okružni sud je obrazložio da je prihvatio iskaze svjedoka Veljka Jelića, Branislava Janjića, Vesne Ćelić, i Branka Mamića, koji su vidjeli dešavanje na terasi ispred ugostiteljskog objekta, odnosno vidjeli su apelanta kako udara nogama oštećenog na terasi dok se nalazio u ležećem položaju, pa i odbranu optuženog Radeta Savića, u dijelu u kojem je naveo da je apelant udario nogom u predjelu rebara oštećenog Sretu Despića koji je ležao na terasi tako jako da se čulo da je nešto puklo, a osim toga udario ga je nogom još dva puta, kao i odbranu optuženog Cvjetka Cvijića iznesenu u toku istrage, zbog njihove saglasnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine dr. Ljubomira Curkića u pogledu nanošenja tjelesnih povreda oštećenom Sreti Despiću. Dakle, iz nalaza i mišljenja ovog vještaka proizlazi da se, s obzirom na lokalizaciju povreda, u sudsko medicinskoj praksi radi o povredama koje se najčešće nanose nogama, a da sam karakter povreda kod oštećenog ukazuje sa daleko velikom vjerovatnoćom da su povrede nanesene nogama. Dovodeći u vezu iskaze gore navedenih svjedoka sa nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicne. Dr. Ljubomira Curkića Okružni sud je sa sigurnošću utvrdio da su iskazi svjedoka koji govore da su sva trojica optuženih udarali oštećenog Sretu Despića, pouzdani i da je na takvim iskazima jedino ispravno zaključiti da su apelant i suoptuženi Rade Savić i Cvjetko Cvijić nanijeli tjelesne povrede koje je konstatovao vještak sudske medicine, a usljed kojih je kod oštećenog Srete Despića nastupila smrt.

5. S druge strane, Okružni sud je naveo da je neosnovana odbrana optuženih da te večeri ispred kafane nije bilo svjetla, što je imalo za cilj da dovede u sumnju iskaze onih svjedoka koji su ih vidjeli i opisali događaj na terasi ispred kafane. Neosnovanost proizlazi zbog toga što je sud suprotno utvrdio, ne samo na osnovu iskaza nekih svjedoka, Nedeljka Đurića, Vesne Ćelić, Veljka Jelića i Gorana Spasojevića, nego i putem objektivnog dokaza, uvidom u fotodokumentaciju lica mjesta gdje je vidljivo da je upaljena rasvjeta ispred kafane, a iz zapisnika o uviđaju proizlazi da je uviđaj vršen u jutarnjim čadovima istog dana u 08.30 sati, a po dolasku na lice mjesta ništa nije mijenjano u odnosu na zatečeno stanje. Također, sud je smatarao da sadržaj pisma koje je optuženi Cvjetko Cvijić uputio apelantovom braniocu nije od uticaja na utvrđenje činjeničnog stanja kada se ima u vidu psihička struktura ličnosti optuženog Cvjetka Cvijića i njegovih odbrana u toku navedenog krivičnog postupka.

6. Okružni sud je zaključio da su apelant i drugi optuženi počinili krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 23. KZ RS, obzirom da se se u njihovim ranije opisanim radnjama stekla sva zakonska obilježja krivičnog djela, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu, pa ih je za to krivično djelo oglasio krivim i izrekao im kazne zatvora kao u izreci presude. Okružni sud je istakao da je do ovakvog zaključaka došao dovodeći u međusobnu vezu iskaze saslušanih svjedoka a kojima je sud poklonio povjerenje, sa objektivnim dokazima i posmatrajući događaj u cjelini kao jedinstven skup radnji sva tri optužena koji su, uz prećutan dogovor, kao saizvršioci, postupajući sa bezobzirnim nasilničkim ponašanjem u odnosu na vlasnika kafane Nedjeljka Đurića, kao i goste kafane, a posebno Branislava Janjića i Branka Mamića koji su zadobili i tjelesne povrede, te postupajući sa posebnom bezobzirnošću u odnosu na oštećenog Sretu Despića ostvarili sva zakonska obilježja krivičnog djela iz člana 149. stav 1. tačka 3. KZ RS.

7. Vrhovni sud je Presudom, broj 118-0-Kž-06-000-110 od 7. septembra 2006. godine djelimično uvažio žalbe, tako da su apelant i ostali optuženi osuđeni za krivično djelo ubistva iz člana 127. stav 1. KZ RS, u vezi sa članom 23. istog zakona i apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je naveo da argumentima žalbi nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenja presude Okružnog suda da su u povređivanju oštećenog učestvovala sva trojica optuženih, djelujući kao saizvršioci, te da je takav zaključak prvostepene presude rezultat vrlo široke i pažljive sadržajne analize provedenih dokaza i iskaza u odbrani optuženih i da dokazi na kojima je prvostepena presuda predstavljaju pouzdanu osnovu da je smrt oštećenog Srete Despića posljedica saizvršilačkog djelovanja svih optuženih u nanošenju smrtonosnih povreda. Vrhovni sud je istakao da je prvenstveno imao u vidu iskaze svjedoka Veljka Jelića, Vesne Ćelić, Branislava Janjića i Branka Mamića, kao i iskaze u odbrani optuženih Radeta Savića i Cvjetka Cvijića u međusobnoj povezanosti, te u povezanosti sa drugim provedenim dokazima, a posebno nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine u pogledu karaktera povreda koje su prouzrokovale smrt oštećenog i mehanizma nanošenaj tih povreda. Vrijednosni značaj iskaza navedenih svjedoka nije doveden u sumnju argumentima žalbe jer je Okružni sud u prvostepenoj presudi, po ocjeni Vrhovnog suda, dao prihvatljive razloge iz kojih je vidljivo da je vjerodostojnost iskaza svjedoka bila predmet brižljive ocjene od strane suda. Pri tome su na pravilan način identifikovana i rasvijetljena pitanja od odlučujućeg značaja za ocjenu i vjerodostojnost iskaza u pogledu činjenica važnih za utvrđivanje odlučnih činjenica, kao i pitanje u pogledu određenih nedosljednosti u iskazima. Obrazloženje koje je dato u razlozima prvostepene presude za ocjenu vjerodostojnosti svjedočenja, koja potvrđuju da su svi optuženi učestvovali u radnji izvršenja djela (zadavali udarce nogama oštećenom po raznim dijelovima tijela dok je bio u ležećem položaju) prihvatio je i Vrhovni sud kao mjerodavno obrazloženje. Time je, po ocjeni Vrhovnog suda, ostala bez uporišta tvrdnja koju su u žalbi iznijeli branioci apelanta da se fizički obračun u kome je oštećeni Despić zadobio smrtonosne povrede dešavao istovremeno sa fizičkim obračunom apelanta sa Nedjeljkom Đurićem i na različitim mjestima. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je našao da nema mjesta žalbenim prigovorima koji su utemeljeni na tvrdnji o pogrešnoj činjeničnoj osnovi prvostepene presude.

8. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog i procesnog zakona. Povredu prava na pravično suđenje naročito vidi u nedostaku analize i ocjene svih iskaza svjedoka i nedostatku obrazloženja zbog čega se pojedinim svjedocima vjeruje, a drugima se ne poklanaja vjera. Ističe i da je povrijeđen princip in dubio pro reo , te u situaciji kada većina svjedoka iskazuje suprotno stavu presude, nužno je kvalitetno i argumentovano obrazložiti zašto se taj princip krši. Povredu navedenog principa apelant vidi u tome što je optuženi Cvijić dva puta izjavio da apelant nije učestvovao u izvršenju krivičnog djela, napisao je o tome i pismo i potvrdio je njegov sadržaj, a to se apsolutno minimizira i negira, a ističu se segmenti koji podržavaju stav presude.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje, između ostalog, došlo i zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je utvrdio da je u predmetnom postupku Okružni sud proveo dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene relevantne činjenice i primjenjeni odgovarajući materijalno-pravni propisi. Razmatrajući žalbu apelanta Vrhovni sud je kao drugostepeni sud, ocijenio da je Okružni sud u zakonom provedenom postupku, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud konstatira da je apelant aktivno učestvovao u predmetnom postupku pred dvije nadležne sudske instance pri čemu su ispitani svi njegovi navodi, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije. Apelant je u predmetnom postupku imao priliku dokazati svoje tvrdnje, ali u tome nije uspio, te s tim u vezi apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje. Pored toga, apelant u apelaciji ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne.

13. Također, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).

14. Uzimajući u obzir navedene standarde, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova. Tačnije rečeno, sudovi su za sve izvedene dokaze, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da su sudovi zloupotrijebili dokazni postupak na apelantovu štetu. S tim u vezi, Ustavni sud je konstatirao da osporene presude sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Nadalje, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo . Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove Odluke, da je obrazloženje koje je dao sud dovoljno precizno i jasno, te da se iz tog obrazloženja vidi način na koji je sud primijenio princip in dubio pro reo u odnosu na apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđen princip in dubio pro reo, a time ni pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-275/07 (V. Đ.) | Sudska praksa | Aktio