Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2162/07 (M. G.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2162/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. juni 2009. godine, u predmetu broj AP 2162/07, rješavajući apelaciju Muje Glavaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muje Glavaša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-
000 261 od 11. aprila 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-2007/03 od 22. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mujo Glavaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Radovan Janković advokat iz Gradiške, podnio je 19. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 261 od 11. aprila 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2007/03 od 22. novembra 2005. godine.
2. Prvostepenom djelimičnom Presudom Osnovnog suda, broj P-178/2002 od 9. aprila 2003. godine obavezana je Republika Srpska, Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 341.064,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. jula 2002. godine do isplate, dok je sa preostalim zahtjevom za isplatu kamate na navedeni iznos glavnice apelant odbijen. Odlučeno je da se o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva odluči nakon pravosnažnosti djelimične presude. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelant vlasnik nekretnina navedenih u tužbi, te da je predmetna kuća bila mobilisana za potrebe Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) i da je u toj kući u periodu od 1992. godine do 1996. godine bilo smješteno 39 vojnika pripadnika VP 7001/41, da je vojska iselila iz sporne kuće 14. januara 1996. godine i ostavila je potpuno devastiranu i sa oštećenjima na stambeno-poslovnom objektu, pomoćnim objektima i pčelinjaku u ukupnom iznosu od 341.064,45 KM, te da je apelantova supruga prilikom prvog boravka u Gradišci zatekla potpuno devastiranu kuću. Takođe je navedeno da se apelant nije obraćao tuženoj sa vansudskim zahtjevom za naknadu štete, a predemtnu tužbu je podnio 9. juna 2000. godine. U pogledu prigovora zastare potraživanja, koji je istakla tužena, Osnovni sud je zauzeo stav da u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara potraživanja naknade materijalne štete iz razloga što je apelant tužbu sudu podnio u okviru petogodišnjeg roka zastare iz odredbe člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na navedeno Osnovni sud je, pozivajući se na odredba člana 172. i 154. ZOO («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03), obavezao tuženu da apelantu nadoknadi materijalnu štetu nastalu na stambenom i pomoćnim objektima apelanta.
3. Presudom Okružnog suda, broj Gž-2007/03 od 22. novembra 2005. godine, žalba tužene je uvažena i pvostepena presuda je preinačena presuda u dosuđujućem dijelu tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete u iznosu od 341.064,45 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Drgostepeni sud je našao da je u konkretnom slučaju saglasno odredbi člana 376. stav 1. ZOO osnovan prigovor zastare apelantovog potraživanja iz razloga što je apelant potvrdio da je za štetu saznao 1996. godine, a tužbu sudu je podnio 9. juna 2000. godine, pa je odbio tužbeni zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete nastale na njegovoj nekretenini.
4. Protiv Presude Okružnog suda, broj Gž-2007/03 od 22. novembra 2005. godine, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud je donio Presudu, broj 118-0-Rev-06-000-261 od 11. aprila 2007. godine, kojom je odbio reviziju apelanta kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je odredbom člana 376. ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarjeva za 3 godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (stav 1), a u svakom slučaju zastarjeva za 5 godina od kada je šteta nastala (stav 2). U konkretnom slučaju tokom postupka je bilo nesporno da je porodičnu kuću apelanta mobilisala VRS 1992. godine i da je apelantova supruga zatekla devastiran objekat 1996. godine kada je prvi put došla iz inostarnstva u Gradišku, te da je VRS, po saznanju apelanta, potpuno devastirala objekat. Iz navedenog proizlazi da je apelant za predmetnu štetu i za lice koje je štetu učinilo saznao 1996. godine, pa je neutemeljena tvrdnja revizije da je apelant za te činjenice saznao 2000. godine kada je prvi put nakon rata došao u Gradišku. Vrhovni sud je našao da je neutemeljen prigovor apelanta da je u konkretnom slučaju Okružni sud trebao primijeniti odredbe člana 376. stav 2. ZOO iz razloga što se objektivni petogodišnji rok zastare potraživanja za naknadu štete primijenjuje u slučaju kada oštećeno lice u roku od 3 godine nije doznalo za štetu i lice koje je je štetu učinilo, već u roku od 5 godina, što u ovom predmetu nije slučaj. Kako je prema utvrđenju nižestepenih sudova apelant za predmetnu štetu saznao 1996. godine, a tužbu za naknadu štete sudu podnio 9. juna 2000. godine, Vrhovni sud je ocijenio da je Okružni sud pravilno zaključio da je tužba podnesena izvan trogodišnjeg roka zastare predviđenog odredbom člana 376. stav 1. ZOO, te je stoga tužebeni zahtjev apelanta neosnovan. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u tome što su Okružni sud i Vrhovni sud utvrdili da je njegova tužba neblagovremeno podnesena «iako je on sve vrijeme rata, kao i nepunih pet godina po završetku rata, bio prinuđen ostati u Švedskoj».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Iz apelacionih navoda proizilazi da je za apelant sporno to što su redovni sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev radi zastare i u tom kontekstu se pozvao na pravo na poštivanje na doma i pravo na imovinu. S tim u vezi Ustavni sud naglašava stav, iznesen, u brojnim odlukama prema kojem ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine i odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti, a pri konkretnom regulisanju ovog pitanja, prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). S druge strane, zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulisati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
9. Redovni sudovi su u postupku po apelantovoj tužbi primjenili relevantne zakonske odredbe o zastari koje nisu takve da suštinski onemogućavaju ili neopravdano otežavaju ostvarenje građanskog prava, pa tako ni apelantovih prava u konkretnom sudskom postupku. Nadalje, u svojim odlukama redovni sudovi su dali obrazloženja u vezi sa primjenom instituta zastare koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ da se u ovom kontekstu poziva na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović