Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1518/07 (N. Đ., D. Đ. i M. Đ.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1518/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1518/07, rješavajući apelaciju Nevrese Đonlić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nevrese Đonlić, Denisa Đonlića i Maide Đonlić podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-06-000 252 od 7. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevresa Đonlić, Denis Đonlić i Maida Đonlić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupa Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, podnijeli su 24. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-000 252 od 7. marta 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-388/05-I od 7. aprila 2006. godine obavezan je tuženi Sanel Pljasković (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima isplati iznos od 16.300 KM na ime povrata isplaćenog zajma po osnovu Ugovora o zajmu broj Ov. 57/99 od 15. januara 1999. godine sa zateznom kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate Brčko Distrikta BiH, počev od 31. jula 1999. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je prednik apelanata Enes Đonlić (u daljnjem tekstu: prednik apelanata), kao zajmoprimac, zaključio sa tuženim, kao zajmodavcem, Ugovor o zajmu koji je ovjeren u Općinskom sudu u Srebreniku pod brojem Ov. 57/99 od 15. januara 1999. godine. Sud je dalje naveo da je utvrđeno da je prednik apelanata, kao prodavac, zaključio sa tuženim, kao kupcem, Ugovor o kupoprodaji nekretnina pod brojem Ov. 71/00 od 25. januara 2000. godine, kojim je regulisano da je ukupna kupoprodajna cijena nekretnina 190.000 KM. Prema navedenom ugovoru tuženi je isplatio predniku apelanata iznos od 105.000 KM na ime kapare, što je ustvari iznos zajma koji je prednik apelanata primio od tuženog po osnovu zaključenog Ugovora o zajmu, dok je preostali dio od 85.000 KM tuženi isplatio trećem licu na ime duga prednika apelanata prema tom licu. Nadalje, sud je naveo da je uvidom u priznanice o izvršenim uplatama prednika apelanata u periodu od 15. februara do 31. jula 1999. godine utvrđeno da su uplate vršene na ime isplate rata i kamata po Ugovoru o zajmu Ov. 57/99 od 15. januara 1999. godine u ukupnom iznosu od 16.300 KM.
3. Sud je dalje naveo da je nesporno da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-266/00-I od 19. decembra 2001. godine poništen Ugovor o kupoprodaji Ov. 71/00 od 25. januara 2000. godine, te da su Presudom Apelacionog suda broj Gž-152/03 od 9. septembra 2003. godine apelanti obavezani da tuženom isplate iznos od 190.000 KM na ime povrata kupoprodajne cijene po navedenom kupoprodajnom ugovoru. S obzirom na to, sud je naveo da bi se tuženi neosnovano obogatio ako bi, pored iznosa od 190.000 KM, zadržao i iznos od 16.300 KM, koliko je prednik apelanata isplatio tuženom po osnovu Ugovora o zajmu broj Ov. 57/99 od 15. januara 1999. godine. Na navedeni iznos od 16.300 KM sud je dosudio apelantima zakonsku zateznu kamatu počev od 31. jula 1999. godine, kao dana kada je izvršena posljednja isplata po Ugovoru o zajmu, u skladu sa odredbama člana 214. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94).
4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-Gž-06-000 252 od 7. marta 2007. godine kojom je žalba tuženog djelimično uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je obavezan tuženi da apelantima na dosuđeni iznos od 16.300 KM isplati zakonsku zateznu kamatu, počev od 26. septembra 2005. godine pa do isplate. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće, da naknadi vrijednost postignute koristi. Sud je naveo da takva obaveza postoji i kada se nešto primi, s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Budući da je među strankama nesporno da je kupoprodajni ugovor uslijedio zbog neispunjenja obaveze iz Ugovora o zajmu, sud je naveo da obaveza prednika apelanata iz tog ugovora prestala zaključenjem kupoprodajnog ugovora, te da je stoga tuženi dužan vratiti ono što je primio po osnovu Ugovora o zajmu. Nadalje, sud je naveo da je odredbama člana 214. Zakona o obligacionim odnosima propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajući u vidu činjenično stanje i navedenu zakonsku odredbu, Apelacioni sud je uvažio žalbu tuženog u pogledu roka od kojeg teku kamate, pa je dosudio apelantima zakonsku zateznu kamatu počev od 26. septembra 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe sudu.
5. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da im pripada zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos od 31. jula 1999. godine, kao dana kada je izvršena posljednja uplata po osnovu Ugovora o zajmu. Ukoliko se ne bi zakonska zatezna kamata računala od tog datuma, apelanti smatraju da bi se trebala računati najkasnije od 12. marta 2002. godine, budući da su apelanti Presudom Apelacionog suda broj Gž-152/03 od 9. septembra 2003. godine obavezani na isplatu iznosa od 190.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. marta 2002. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je Apelacioni sud pravilno zaključio da je tuženi u konkretnom slučaju savjestan sticalac i da stoga treba platiti zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od dana podnošenja tužbe, a ne od dana sticanja, u smislu člana 214. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelanti ne navode kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što su nezadovoljni osporenim odlukama. Ustavni sud također smatra da je Apelacioni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 7. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelanti se, također, žale da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ne obrazlažući posebno povredu tog prava. Osim toga, Ustavni sud ističe da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelanti se nisu pozvali na povredu ovoga prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović