Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-394/07 (V. D.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-394/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 394/07, rješavajući apelaciju Vlade Divkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Divkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1071/05 od 19. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Divković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 19. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1071/05 od 19. septembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.2599/03 od 6. aprila 2004. godine obavezani su Rudnici uglja „Kreka“ Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i DOO „Tuzla kvarc“ (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da solidarno isplate apelantu na ime naknade štete za uništene nekretnine iznos od 97.153,00 KM, a na ime izgubljene koristi iznos od 17.798 KM, odnosno ukupan iznos od 114.951,00 KM, uz naknadu zateznih kamata i troškova postupka.
3. U obrazloženju presude, sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantov otac, na osnovu komisijskog zapisnika od 15. maja 1957. godine, a potom i ugovora o zamjeni sačinjenog sa prvotuženim 20. septembra 1963. godine i ovjerenog pod brojem Ov: 4721/63, postao zakonit i savjestan vlasnik i posjednik nekretnina pobliže navedenih u izreci prvostepene presude. Ove nekretnine je, potom, ugovorom o poklonu prenio na apelanta. Kako je drugotuženi, koji je poslovao u sastavu prvotuženog, bez valjanog pravnog osnova ušao u posjed apelantovih nekretnina i 1982. godine na istim započeo gradnju objekata, to je prema utvrđenju Općinskog suda, na temelju odredbe člana 28. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, građenjem stekao pravo korištenja na predmetnim nekretninama. Stoga je Općinski sud, primjenom iste zakonske odredbe obavezao drugotuženog da apelantu nadoknadi štetu i to u visini prometne vrijednosti navedenog zemljišta koja prema nalazu vještaka iznosi 97.153,00 KM i izgubljene koristi koja prema nalazu vještaka iznosi 17.798,00 KM, odnosno ukupno 114.951,00 KM.
4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-960/04 od 16. juna 2005. godine, uvažena je žalba prvotuženog i preinačena prvostepena presuda, tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog u cijelosti kao neosnovan, dok je žalba drugotuženog odbijena i prvostepena presuda u odnosu na njega potvrđena. U obrazloženju svoje presude, Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je drugotuženi, kao nesavjestan graditelj, svoje objekte izgradio na zemljištu apelanta. Ovo znači da je drugotuženi predmetno zemljište bespravno zauzeo za svoje potrebe još 1982. godine, pa je zbog toga, po mišljenju suda, isključivo on obavezan da apelantu naknadi štetu, odnosno da mu isplati prometnu vrijednost zemljišta i izgubljenu dobit kako je dosuđeno prvostepenom presudom. Shodno navedenom, Kantonalni sud je naveo da je prihvatio kao osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacjie na strani prvotuženog u ovoj pravnoj stvari, te je prvostepenu presudu u odnosu na njega preinačio temeljem odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Nadalje, u odnosu na visinu naknade štete i to visinu stvarne štete koja po odredbi člana 28. stav 5. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima, („Službene novine FBiH“, broj 6/98), predstavlja prometnu vrijednost predmetnog zemljišta, te izmakle koristi po odredbi člana 28. stav 3. istog Zakona, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud istu pravilno utvrdio na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke, a u vezi sa članom 189. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, prema cijenama u vrijeme donošenja pobijane presude. S tim u vezi, Kantonalni sud je utvrdio da je vještak imao u vidu da se predmetno zemljište nalazi u urbanoj zoni grada Tuzle, te da se i prometna vrijednost tog zemljišta utvrđuje prema odluci općine Tuzla o cijenama građevinskog zemljišta, koje je u vrijeme davanja nalaza iznosilo 23,90 KM po 1m2, što za ukupnu površinu predmetnog zemljišta od 4. 065 m2 iznosi 97.153,00 KM, s obzirom da je cjelokupno zemljište pod objektima drugotuženog ili služi za njihovu redovnu upotrebu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da drugotuženi nije doveo u osnovanu sumnju način i visinu navedene procjene štete tokom prvostepenog postupka, a ni žalbenim navodima. Naime, sud je utvrdio da se žalbeni navodi drugotuženog isključivo odnose na visinu izmakle dobiti, koje je Kantonalni sud ocijenio neprihvatljivim, jer su prema utvrđenju tog suda, suprotni provedenim dokazima i datim razlozima pobijane presude, te iste kao nedokazane smatra neosnovanim.
6. Vrhovni sud je presudom broj Rev-1071/05 od 19. septembra 2006. godine reviziju drugotuženog djelimično uvažio, te preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu štete zbog izgubljene koristi u iznosu od 17.798,00 KM, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko iznosa od 14.260,00 KM. U preostalom dijelu, revizija je odbijena.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je osnovan prigovor drugotuženog koji se odnosi na njegovu obavezu da na ime štete zbog izgubljene dobiti isplati apelantu iznos od 17.798,00 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je pozivajući se na odredbu člana 25. stav 3. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima ( „Službeni list SFRJ“ broj 6/80, u daljnjem tekstu: ZOSPO), zaključio da je pravo na naknadu štete na ime izgubljene dobiti koje pripada vlasniku zemljišta shodno navedenoj odredbi «uslovljeno njegovoj savjesnosti koja se ogleda u tome da li se vlasnik zemljišta odmah usprotivio započetoj gradnji ili ne». S tim u vezi , Vrhovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da drugotuženi, u momentu kada je započeo gradnju objekta na tužiteljevim nekretninama i u momentu kada je stekao trajno pravo korištenja na istim, nije znao o eventualnom pravu tužitelja na predmetnim nekretninama, jer ga prvotuženi nije obavijestio o postojanju tog prava, a da se tužitelj kao vlasnik spornog zemljišta nije tome odmah usprotivio. Dakle, s obzirom da iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da se tužitelj kao vlasnik spornog zemljišta odmah usprotivio započetoj gradnji, Vrhovni sud je naveo da ta odlučna činjenica od koje zavisi primjena člana 25. stav 3. ZOSPO nije bila ni od strane apelanta dokazana u prvostepenom postupku. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant je po principu tereta dokazivanja u smislu odredbe člana 7. stav 1. ZPP-a, bio dužan dokazati da se odmah usprotivio započetoj gradnji da bi u smislu navedene odredbe imao pravo na naknadu štete na ime izgubljene dobiti. Također,Vrhovni sud je naveo da iz dokaza koji se nalaze u spisu predmeta ne može zaključiti ni da se apelantov otac, u vrijeme dok je on bio vlasnik spornog zemljišta, a kada je drugotuženi započeo sa gradnjom, tome odmah usprotivio. S tim u vezi, Vrhovni sud je je naveo da se u spisu nalazi tužba apelantovog oca podnesena 27. aprila 1982. godine protiv drugotuženog, a potom i zapisnik od 16. aprila 1985. godine, sačinjen povodom uredovanja mirovnog vijeća, ali da iz sadržine tih dokaza ne proizlazi njegovo protivljenje samoj gradnji. Iz tih razloga, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan pravni zaključak nižestepenih sudova da je drugotuženi obavezan apelantu, pored prometne vrijednosti zemljišta koja iznosi 97.153,00 KM, nadoknaditi štetu u vidu izmakle dobiti, utvrđujući da za to nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 25. stav 3. ZOSPO.
8. Nadalje, cijeneći činjenicu da je apelant u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev od 114.951,00 KM uspio sa iznosom od 97.153,00 KM, dakle 90% zahtjeva, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a, u tom omjeru priznao mu i parnične troškove, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu troškova odbio.
9. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici što je Vrhovni sud „bez ikakvog objašnjenja i obrazloženja“, utvrdio drugačije pravno stanje u pogledu činjenice postojanja odnosno nepostojanja protivljenja gradnji, nego što su to utvrdili nižestepeni sudovi. Osim toga, apelant smatra „da je apsurdno tražiti da dokaže protivljenje gradnji na druge načine, kada u konkretnom slučaju vodi spor punih 27 godina, u jednom kontinuitetu, u kojem nije ranije ostvario svoja prava na naknadu štete samo zbog objektivnih okolnosti“. Također, apelant navodi da je Vrhovni sud svojom presudom povrijedio i njegovo pravo na imovinu, jer je zbog stava Vrhovnog suda oštećen za iznos od 17.798,00 KM.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Imajući u vidu navode iz apelacije,Ustavni sud zapaža da apelant povrdu prava na pravično suđenje vidi u navodno proizvoljnoj primjeni prava, navodeći da odluka nije obrazložena. Stim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno analizirao sve revizione prigovore drugotuženog, te da je u odnosu na te prigovore dao jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Stoga, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u predmetnom postupku detaljno i jasno obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta za izgubljenu dobit neosnovan, budući da je u toku postupka utvrđeno da na strani apelanta nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 25. stav 3. ZOSPO da mu se isplatiti određeni iznos po tom osnovu. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Međutim, imajući u vidu stav naveden u tački 12. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant također smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović