Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-507/07 (RMU „Banovići“ d.d)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-507/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 507/07, rješavajući apelaciju RMU „Banovići“ d.d., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija RMU „Banovići“ d.d. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-108/05 od 14. septembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1545/03 od 15. juna 2004. godine i presude Općinskog suda u Banovićima broj P-427/01 od 9. jula 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. RMU „Banovići“ d.d. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mujić, podnio je 2. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-108/05 od 14. septembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1545/03 od 15. juna 2004. godine i presude Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-427/01 od 9. jula 2003. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-427/01 od 9. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1545/03 od 15. juna 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužioca, te je apelant obavezan da tužiocu na ime naknade totalne štete za oštećenje stambenog objekta isplati iznos od 33.063,80 KM sa zateznom kamatom i troškovima postupka. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Ibro Turić (u daljnjem tekstu: tužitelj), vlasnik i posjednik porodične stambene zgrade u Grivicama, koju je sagradio 1960. godine na parceli označenoj kao kč. br. 435/5 u K.O. Grivice, na kojoj je usljed rudarskih radova na eksploataciji uglja koje je u blizini tužiteljeve kuće apelant započeo 1985. godine, došlo do oštećenja u vidu pukotina na cijelom stambenom objektu, zbog čega je u tužbi tražio da se apelant obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 33.063,80 KM.
3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud na osnovu provedenih dokaza (saslušanja svjedoka i tužitelja u svojstu parnične stranke, vještačenja po vještacima geološke i građevinske struke, te uvidom u materijalne dokaze u spisu), zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan. Naime, Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka geološke struke utvrdio da je šteta na predmetnom stambenom objektu u cijelosti uzrokovana rudarskim radovima apelanta, dok je na osnovu nalaza vještaka građevinske struke utvrdio da u načinu i kvalitetu gradnje predmetnog objekta nije bilo nedostataka, te da sanacija nastalih oštećenja nije ekonomski opravdana i da visina štete bez odbitaka amortizacije iznosi 33.068,80 KM. Nalaze navedenih vještaka sud je prihvatio u cijelosti, ukazujući da su isti dati na jasan, stučan i argumentovan način, te da nisu u međusobnoj protivrječnosti niti u protivrječnosti sa drugim dokazima, niti je, po mišljenju suda, apelant svojim primjedbama iste doveo u ozbiljnu sumnju. S tim u vezi Općinski sud je naveo da se rudarski radovi apelanta na eksploataciji uglja, a naročito miniranja koja se izvode pri rudarskim radovima, mogu smatrati njegovom opasnom djelatnošću, te da su shodno tome primjenjive odredbe čl. 173. i 177. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 57/89, “Službeni list RBiH”, br. 2/92 i 13/93 i „Službene novine FBiH“, br. 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), koje se odnose na objektivnu odgovornost apelanta kao vršioca opasne djelatnosti.
4. Također, Općinski sud se pozvao i na odredbu člana 21. Zakona o rudasrtvu SR BiH („Službeni list SR BiH“ broj 4/84), koja je bila na snazi u vrijeme nastanka štete, a kojom je propisano «da je rudarska organizacija odgovorna za štetu koja nastane izvođenjem rudarskih radova, osim ako se dokaže da je šteta nastala uslijed nepredviđenog i neotklonjivog događaja (viša sila) ili krivicom oštećenog ili trećeg lica». S obzirom da apelant u toku postupka nije dokazao da je šteta na predmetnom stambenom objektu nastala uslijed drugih uzroka za koje apelant ne odgovara, Općinski sud je zaključio da je šteta na predmetnom stambenom objektu nastala isključivo kao posljedica rudarskih radova apelanta, zbog čega je apelanta, na osnovu odredaba člana 155. st. 1. i 2. ZOO, obavezao da nadoknadi pričinjenu štetu u iznosu od 33.063,80 KM. Visinu štete sud je utvrdio na osnovi nalaza vještaka građevinske struke, a uz primjenu odredaba člana 185. st. 1. i 4. ZOO, prema kojima je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je nastala šteta, a ukoliko to oštećeni zahtjeva isplatiti naknadu u novcu. Naime, utvrđujući da se u konkretnom slučaju radi o totalnoj šteti, te da je tužilac prinuđen da postojeći objekat poruši i sagradi novi, sud je obavezao apelanta da tužiocu isplati navedeni novčani iznos, da bi mogao sagraditi novi stambeni objekat, istih dimenzija i karakteristika kao i predmetni.
5. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da se taj sud pozvao i na Uredbu o građenju («Službeni list FNRJ» broj 32/58), i to na odredbu člana 4. stav 2. te Uredbe kojom je propisano da se njene odredbe neće primjenjivati na stambene i privredne zgrade «u neušorenim selima, ako su zgrade van pojasa od 200 metara od velikih saobračajnica (puteva I i II reda, željezničkih pruga, plovnih rijeka, kanala i slično)», dok je stavom 3. istog člana propisano da «republike mogu svojim propisima predvidjeti da se odredbe ove Uredbe u cjelini ili djelimično imaju primjenjivati i na stambene i privredne zgrade u seoskim naseljima razvijenog tipa kao i na naselja i objekte u neposrednoj blizini istorijskih i nacionalnih spomenika». Cijeneći apelantove žalbene navode da je tužitelj prije izgradnje porodično stambene zgrade bio dužan pribaviti građevinsku dozvolu, Kantonalni sud je pozivajući se na odredbe navedene Uredbe, zaključio da apelant tokom postupka nije dokazao da je u vrijeme gradnje stambenog objekta tužitelja naselje Grivice imalo karakter ušorenog sela. Također, nije dokazao da je tužiteljev objekat izgrađen na rastojanju manjem od 200 m od velikih saobraćajnica, kao i da je podzakonskim aktima sreskih i opštinskih narodnih odbora za ovo naselje bila uopšte propisana obaveza pribavljanja građevinske dozvole u to vrijeme, jer je tek 1962. godine donesen Republički zakon o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu («Službeni list NR BiH» broj 48/62). Stoga je Kantonalni sud ocijenio da se utvrđenje prvostepenog suda – da tužitelj u vrijeme gradnje nije znao niti je mogao znati da gradi na eksploatacionom rudnom polju – ne može osporiti žalbenim navodima tuženog. Također, žalbene navodi o obavezi tužitelja da pribavi mišljenje tuženog o mogućnosti podizanja objekta obzirom na rudarske radove, a u skladu sa članom 74. Zakona o rudarstvu (Službeni list FNRJ“ broj 28/59), Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je navedena obaveza tužitelja bila uslovljena njegovim znanjem da se parcela na kojoj je vršio izgradnju nalazi u granicama eksploatacionog polja. Prema stanju spisa, Kantonalni sud je zaključio da tuženi u toku postupka nije uspio dokazati da su građani naselja Grivice, pa time ni tužitelj, bili upoznati o granicama eksploatacionog polja.
6. Pored navedenog, Kantonalni sud je, u prilog pravilnosti utvrđenja prvostepenog suda da tužitelj u vrijeme gradnje svog stambenog objekta nije znao niti je mogao znati da se njegova parcela nalazi u granicama eksploatacionog rudnog polja, cijenio činjenicu da su na ovom području prvi rudarski radovi započeti znatno kasnije nakon izgradnje stambenog objekta tužitelja i to po rješenju Republičkog komiteta za energetiku i industriju SR BiH od 29. decembra 1986. godine (stambeni objekat je sagrađen 1960. godine).
7. Također, Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da se objekat tužitelja može sanirati, te da je stoga zahtjev za naknadu štete preuranjen. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da iz nalaza vještaka građevinske struke, proizlazi da zbog stepena oštećenja stambenog objekta tužitelja i njegovih konstruktivnih katakteristika, saniranje objekta nije ekonomski opravdano, te da je kod takvog izjašnjenja vještaka, po mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno postupio i tužitelju dosudio štetu procjenjenu na iznos od 33.063,80 KM. Također, apelantove žalbene naode u odnosu na dosuđene kamate, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim.
8. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-108/05 od 14. septembra 2006. godine revizija apelanta je odbijena. U obrazloženju presude sud je naveo da apelant neosnovano prigovara pogrešnoj primjeni materijalnog prava pozivajući se na odredbu člana 1 Uredbe o izgradnji stambenih zgrada i službenika («Službeni list FNRJ» broj 23/51). Naime, po mišljenju Vrhovnog suda, ova Uredba se, mada propisuje obavezu pribavljanja građevinske dozvole za izgradnju zgrada za stanovanje, prema članu 1. odnosi na radnike i službenike u gradovima, industrijskim i privrednim centrima. S obzirom da je je kuća tužitelja izgrađena u neušorenom selu, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu imali obavezu primijeniti navedenu Uredbu o izgradnji stambenih zgrada i službenika, već Uredbu o građenju koja u članu 4. stav 2. propisuje da se njene odredbe neće primjenjivati na stambene i privredne zgrade u neušorenim selima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori da je drugostepeni sud pogrešno primijenio relevantne materijalno-pravne propise na kojoj je utemeljio svoju presudu, navodeći da u potpunosti prihvata razloge iznesene u drugostepenoj presudi kao pravilne i na zakonu zasnovane.
9. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što smatra da su sudovi pogrešno zaključili da se u konkretnom slučaju radi o «neušorenom» selu, te da je u konkretnom slučaju tužitelj bio u obavezi da prije gradnje stambenog objekta pribavi građevinsku dozvolu. Osim toga, apelant navodi da tužitelj nije pribavio ni mišljenje apelanta o mogućnosti gradnje s obzirom na rudarske radove, koje je shodno članu 74. Zakona o rudarstvu morao pribaviti, pa i za objekte za čije podizanje nije potrebna građevinska dozvola, „jer je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da se parcela tužitelja u vrijeme gradnje nalazila u granicama eksploatacionog polja“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da riječ 'imovina' uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju, apelant ima obavezu da na ime naknade štete plati određeni novčani iznos, u korist tužitelja. Taj novčani iznos, dakle, predstavlja njegovu imovinu, koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Ustavni sud mora nadalje ispitati da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» u apelantovo pravo na imovinu, da li je miješanje predviđeno zakonom i da li je u skladu sa zakonom, te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da su osporene odluke donesene u postupku po tužbi tužitelja protiv apelanta kao tuženog, radi naknade štete, a u kojem je za apelanta utvrđena obaveza plaćanja određenog novčanog iznosa, na ime naknade štete pričinjene na tužiteljovoj porodičnoj kući, usljed apelantovih rudarskih radova. Obzirom da je već konstatovano da taj iznos predstavlja apelantovu imovinu, proizlazi da je u konkretnom slučaju, osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
14. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama ZOO-a u kojem su regulisani uslovi pod kojima se fizičkim ili pravnim licima može priznati pravo nesmetano korištenje imovine i naknada štete, ali i pod kojim uslovima se to pravo može ograničiti. Iz navedenog proizilazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih odluka, propisana u relevantnom, naprijed navedenim zakonom. To znači da osporene odluke ukazuju na jasnu pravnu osnovu na kojoj su zasnovane, a to znači da su u skladu sa zakonom. Također, Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, koja bi ukazivala na to da miješanje nije bilo u skladu sa zakonom.
15. Nadalje, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje zakonito. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da nije bilo zakonskog osnova da ga sud obaveže na isplatu štete tužitelju, navodeći da je tužitelj prije izgradnje stambenog objekta, bio dužan pribaviti građevinsku dozvolu, te mišljenje od apelanta o mogućnosti podizanja stambenog objekta s obzirom na rudarske radove. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju primijenili Uredbu o građenju, te da su utvrdili da u vrijeme izgradnje tužiteljevog stambenog objekta, naselje Grivice imalo karakter „ušorenog sela“, te da podzakonskim aktima sreskih i opštinskih narodnih odbora za ovo naselje nije bila propisana obaveza pribavljanja građevinske dozvole u vrijeme izgradnje tužiteljevog objekta. Također, sudovi su uzeli u obzir i odredbe Zakona o rudarstvu, prema kojima tužitelj nije bio obavezan da od apelanta pribavi mišljenje o mogućnosti izgradnje stambenog objekta. Osim toga, iz utvrđenja sudova proizlazi da je šteta na predmetnom stambenom objektu nastala isključivo kao posljedica rudarskih radova apelanta koji su preduzeti znatno nakon izgradnje tužiteljevog objekta, te su sudovi zaključili da je apelant obavezan tužitelju nadoknaditi pričinjenu štetu u smislu odredbe člana 155. st. 1. i 2. ZOO. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, zaključuje da je „mješanje“ u apelantovo pravo na imovinu zakonito.
16. Na kraju, Ustavni sud treba dati odgovor da li je miješanje i proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u predhodnim tačkama ove odluke, u postupku je nesumnjivo utvrđeno da postoji uzročno-posljedična veza između djelatnosti apelanta i pričinjene štete tužitelju. Utvrđivanje obaveze štetnika da naknadi štetu oštećenom, te dosljedna primjena odredaba ZOO i drugih relevantnih propisa u tom pravcu, nesumnjivo predstavlja opći odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i općeg interesa.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović