Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1263/07 (M. G.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1263/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1263/07, rješavajući apelaciju Milice Gvozdenac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Milice Gvozdenac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-139/05 od 26. januara 2007. godine i Presude Okružnog suda Banja Luka broj Gž-1655/02 od 26. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milica Gvozdenac (u daljnjem tekstu: apelantkinja ) iz Mrkonjić-Grada, koju zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnijela je 3. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-139/05 od 26. januara 2007. godine i Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1655/02 od 26. novembra 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Mrkonjić-Grad (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-244/01 od 27. decembra 2001. godine obavezano je «Bobar osiguranje» a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantkinji na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude, sa zakonskom kamatom i troškovima postupka. Višak apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, po svim osnovama preko dosuđenih iznosa, je odbijen.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je kao nesporno utvrđeno da je apelantkinja 17. jula 2000. godine doživjela saobraćajnu nezgodu, zadobila povrede kao saputnik i pretrpjela štetu izazvanu motornim vozilom. Takođe je istaknuto da je motorno vozilo svojina njenog oca Vladimira Gvozdenca, da je njime upravljao R.Č., kao i da je navedeno vozilo osigurano kod tuženog, a što je utvrđeno iz zapisnika o uviđaju i pravosnažne Presude tog suda broj K-104701 od 2. novembra 2001. godine. Na osnovu navedenih, nesporno utvrđenih činjenica, sud je zaključio da je tuženi odgovoran za štetu shodno članu 90 Zakona o osiguranju imovine i lica («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 14/00 i 20/00). O visini nastale štete sud je odlučio nakon vještačenja vještaka medicinske struke i primjenom odredbe člana 200 Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03: u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je apelantkinji na ime nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i strah, te za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne opasnosti i naruženosti dosudio iznose pobliže navedene u dispozitivu presude.
4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi, Okružni sud je Presudom broj Gž-1655/02 od 26. novembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-139/05 od 26. januara 2007. godine, žalbu uvažio, Presudu Osnovnog suda broj P-244/01 od 27. decembra 2001. godine preinačio u dosuđujućem dijelu tako da su odbijeni apelantkinjin zahtjev za naknadu nematerijalne štete i zahtjev za sporedna potraživanja koja se odnose na zakonsku zateznu kamatu i naknadu troškova postupka.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se u izvjesnim slučajevima, bilo na osnovu ugovora ili na osnovu zakona, naknada štete isključuje iz osiguranja a isključenje može da se odnosi samo na osiguranika ili na oštećeno lice. U presudi je navedeno da je članom 67 tačka 1 Zakona o osiguranju imovine i lica propisano da nemaju pravo na naknadu štete po osnovu obaveznog osiguranja od autoodgovornosti sopstvenik, susopstvenik, korisnik i vozač motornog vozila čijom upotrebom je pričinjena šteta. Sud je istakao da su na osnovu Strazburške konvencije sve zemlje koje poznaju obavezno osiguranje od odgovornosti unijele u svoje zakonodavstvo takozvanu «srodničku klauzulu». Na osnovu te klauzule iz osiguravateljskog pokrića isključuje se odštetni zahtjev pojedinih lica koja su u rodbinskim vezama sa osiguranikom, a u smislu Zakona o osiguranju imovine i lica. Takođe, trećim licima se ne smatraju sopstvenik, susopstvenik, korisnik i vozač motornog vozila čijom je upotrebom pričinjena šteta, bez obzira na to da li je upravljao vozilom u momentu nastanka štete. Sud je naveo i da je iz krivičnog spisa Osnovnog suda broj K-104/01 utvrđeno da je apelantkinja uzela vozilo marke «Golf» od svog oca na poslugu, te da je istim vozilom u momentu štetnog događaja, na apelantkinjino traženje, upravljao R.Č., a da je apelantkinja bila na mjestu suvozača jer nije kod sebe imala vozačku dozvolu. Pri ovakvom stanju stvari sud je zaključio da apelantkinja ima pravni položaj korisnika predmetnog vozila iz člana 67 tačka 1 Zakona o osiguranju imovine i lica, bez obzira na to što je vozilom u kritično vrijeme upravljalo drugo lice dok je apelantkinja bila suvozač, što njen tužbeni zahtjev čini neosnovanim.
6. Apelantkinja je navela da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i to relevantnih odredbi Zakona o osiguranju imovine i lica. Apelantkinja smatra da ona nije bila korisnik vozila već R.Č. koji je vozio i kojem je vozilo bilo povjereno, te bi samo on mogao da bude isključen iz prava za naknadu štete. Apelantkinja je istakla da je ona bila saputnik u vozilu i imala status trećeg lica, da te joj pripada pravo na naknadu štete. Predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj nije zadatak tih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, sem u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Takođe, zadatak tih sudova nije ni da supstituišu domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. Redovni sudovi, čije su odluke osporene, zaključili su da apelantkinja ima pravni položaj korisnika predmetnog vozila iz člana 67 tačka 1 Zakona o osiguranju imovine i lica, bez obzira na to što je vozilom u kritično vrijeme upravljalo drugo lice a ona bila suvozač. Takođe, redovni sudovi su zaključili da se apelantkinja ne smatra trećim licem i da nema pravo na naknadu štete pri upotrebi motornog vozila, bez obzira na to da li je u momentu štete vozilom upravljao sopstvenik. Za svoje odluke redovni sudovi su dali jasne, precizne i logične zaključke zasnovane na primjeni materijalnog prava, te Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka zaključuje da ta primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničeg što ukazuje na to da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno da se ispitaju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantkinja nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao da, prima facie, ukaže mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović