Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1421/07 (E. G.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 155
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1421/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1421/07, rješavajući apelaciju Ešrefa Gracića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ešrefa Gracića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž-827/05 od 29. marta 2007. godine i presude Općinskog suda Sarajevo broj Mal-
190/00 od 20. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ešref Gracić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 14. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-827/05 od 29. marta 2007. godine i presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-190/00 od 20. januara 2005. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv JP BH Telecom (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. U tužbi je naveo da je sa tuženim imao zaključen Ugovor o priključenju na mrežu GSM BiH broj 02-021-0001-0502/1 od 17. marta 1997. godine i da mu je tuženi dostavljao račune koje je redovno plaćao. Nadalje je naveo da mu je tuženi 3. juna 1999 godine ispostavio račun koji je glasio na iznos od 211,00 KM i da je isti dan izvršio uplatu navedenog računa. Apelant je također istakao da je tuženi 10. maja 1999 godine, bez opomene i valjanog pravnog osnova isključio telefon i tako jednostrano raskinuo zaključeni ugovor iako je u vrijeme isključenja bio u pretplati za iznos od 8,36. KM. Apelant je naveo da je 14. juna 1999 godine, revoltiran ostavio svoj mobilni telefon kod sekretarice direktora tuženog koji je iskoristio svoj monopolski položaj na tržištu propisujući obavezu kod koje firme i koja marka mobilnog telefona se može nabaviti. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom apelant je predložio da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obavezati tuženog da mu zbog jednostranog raskida ugovora o priključenju na mrežu GSM naknadi štetu u iznosu 2.005,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Općinski sud je nakon ocjene niza provedenih dokaza (saslušanje apelanta kao parnične stranke, saslušanje svjedoka, vještačenje po vještaku finansijske struke, uvid u materijalne dokaze koji se nalaze u spisu) presudom broj Mal-190/00 od 20. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-827/05 od 29. marta 2007. godine, u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.
4. Prvostepeni sud je kao nesporno utvrdio da je između apelanta i tuženog zaključen Ugovor o priključenju na mrežu GSM BiH broj 03-21-001-0502/1-97 od 17. marta 1997. godine, da je apelant od tog dana bio pretplatnik mobilnog telefona, da je plaćao račune kao i da je sporni račun u iznosu od 220,00 KM platio 3. juna 1999 godine. Također je sud kao nesporno utvrdio da je 10. juna 1999 godine apelant kao korisnik mobilnog telefona bio isključen sa GSM mreže i to postavljanjem zabrane odlaznih poziva te da je 11. juna 1999 godine, tuženi ponovo aktivirao pretplatnički broj apelanta i priključio ga na GSM mrežu. Sud je istakao da u toku postupka apelant nije niti jednim dokazom učinio osnovanim osnov potraživanja, niti je dokazao sudu u čemu se ogleda šteta i o kojem vidu štete se radi što mu je jedan dan, očitom greškom tuženog, bio isključen mobilni aparat zbog postavljanja zabrane samo odlaznih poziva sa mobilnog aparat. Dakle, zaključio je sud, apelant nije dokazao da li je za taj dan pretrpio običnu štetu koja se u smislu člana 155. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) koja se ogleda u umanjenu nečije imovine ili je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi, odnosno da li je radnjama tužene bio spriječen da uveća svoju imovinu ili mu je nanesena fizička ili psihička bol. Na kraju, sud je istakao da apelant nije učinio osnovanim ni visinu eventualne štete koja je opredijeljena prema visini cijene priključka na GSM mrežu, cijeni mobilnog aparata koji je kupio 21. marta 1997. godine i prema iznosu koji se odnosi na pretplatu u vrijeme kada je isključen sa GSM mreže.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna jer je prema članu 7. stav 1 Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH, br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 123. ZPP, svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U konkretnom slučaju istako je sud, apelant nije dokazao da je danom isključenja mobilnog aparata, pretrpio običnu štetu koja se u smislu relevantne odredbe ZOO ogleda u umanjenu nečije imovine ili je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi odnosno da je radnjom tuženog bio spriječen da uveća svoju imovinu ili mu je nanesen fizički ili psihički bol ili strah.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je do kršenja ovog prava došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to čl. 6, 9, 16, 18, 19, 21, 154, ZOO kao i čl. 262. do 269. ZOO, navodeći da mu je tuženi dužan nadoknaditi štetu, koja se u konkretnom slučaju sastoji od vrijednosti mobilnog telefona koji je bio prinuđen da kupi u određenoj prodavnici i iznosa pretplate koji je imao na pretplatničkom računa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu prava na imovinu vidi u pogrešnoj primjeni odredbi ZOO, smatrajući da je u konkretnom slučaju tuženi dužan da mu nadoknadi štetu jer je jednostrano raskinuo ugovor o priključenju na mrežu GSM. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
10. U konkretnom slučaju redovni sudovi su na temelju utvrđenih relevantnih činjenica u postupku, donijeli zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, za šta su dali jasne, precizne i logične zaključke zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, istakavši da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. U konkretnom slučaju kako su sudovi zaključili apelant nije učinio osnovanim osnov potraživanja, odnosno nije dokazao o čemu se ogleda šteta i o kojem vidu štete se radi, što mu je jedan dan očitom greškom tuženog bio isključen mobilni aparat zbog postavljanja zabrane samo odlaznih poziva sa mobilnog aparata. Dakle, Ustavni sud u postupanju redovnih sudova ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije
11. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović