Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1815/07 (Z.D)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1815/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1815/07, rješavajući apelaciju Z.D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z. D. podnesena protiv presude Kantonalnog suda Zenica broj 004-0-Gž-06-000 411 od 29. marta 2007. godine i presude Općinskog suda Zenica broj P-1506703 od 1. aprila 2005 godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.D.(u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 19. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Zenica, (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 411 od 29. marta 2007. godine i presude Općinskog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1506703 od 1. aprila 2005 godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 21. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1506703 od 1. aprila 2005 godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 411 od 29. marta 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Midhata Pašanbegovića (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati 8.000,00 KM koje je primio kao pozajmicu sa ugovorenom kamatom u iznosu od 0,2% dnevno, počev od 20. januara 1998. godine, pa do isplate. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove spora u iznosu od 2.036,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. Općinski sud je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio da tuženi nije 16. decembra 1997. godine potpisao potvrdu o pozajmici u rubrici «primio novac», što potvrđuje činjenicu da nije primio novac u iznosu od 8.000,00 KM. Sud je naveo da su iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa utvrđene relevantne grafološke razlike spornih potpisa na primjercima potvrde o pozajmici i oznake nespornih potpisa i rukopisa tuženog. Obzirom da apelant nije sudu ponudio validne dokaze o osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva a na osnovu provedenog dokaza-grafološkog vještačenja je utvrđeno da tuženi nije svojeručno potpisao potvrdu o pozajmici, sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prijedlog apelanta za povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštanja ročišta od 2. marta 2005. godine, na kojem je održan nastavak glavne rasprave od 31. januara 2005. godine, odbio kao neosnovan. Naime, kako je istakao sud, stanje spisa ukazuje da na ročište za nastavak glavne rasprave zakazane za 2. mart 2005. godine u 9,00 sati nije pristupio uredno obaviješteni apelant a o razlozima nedolaska nije blagovremeno obavijestio sud. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant nakon proteka perioda od jednog sata i trideset minuta, po zaključenju glavne rasprave, lično pristupio u sud, te je svoj nedolazak na vrijeme pravdao bolešću koja se ogledala u prehladi. Ovi razlozi i po mišljenju Kantonalnog suda ne predstavljaju opravdan razlog koji se nije mogao predvidjeti niti izbjeći. Iz nalaza i mišljenja ljekara specijaliste od 2. marta 2005. godine, sud je utvrdio da je apelant unazad pet dana osjećao slabost sa kašljem, dakle nije se radilo o iznenadnom nastupanju bolesti koju apelant nije mogao predvidjeti niti izbjeći, jer da bi se usvojio zahtjev za povraćaj u pređašnje stanje nužno je postojanje ne samo opravdanog razloga već i to da opravdan razlog ima karakter nepredvidljivosti i neizbježnosti.

5. Sud je istakao da nisu osnovani navodi žalbe koji se odnose na povredu postupka jer prvostepeni sud nije izveo dokaze saslušanjem predloženih svjedoka. Naime Kantonalni sud je pojasnio da svjedoci nisu ni pristupili na nastavak glavne rasprave a da su i pristupili, u situaciji kada nije pristupio uredno obaviješteni apelant, sud nije ni mogao izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka jer bi to bilo protivno ulozi suda koja proizilazi iz osnovnih načela na kojima počiva novi parnični postupak, a time bi bila dovedena u sumnju i nepristrasnost suda. Sud je naveo da također nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da mu je onemogućeno dokazivanje činjenica jer je nalaz grafologa pročitan na raspravi održanoj 31. januara 2005. godini na kojoj je prisustvovao apelant i imao je imao mogućnost da postavlja pitanja vještaku na koja pitanja je vještak dao odgovore i o kojima se raspravljalo. Kantonalni sud je na kraju istakao da je prvostepeni sud nalaz vještaka prihvatio kao tačan, stručan i objektivan, a u odsustvu drugih dokaza kojim bi se potvrdila tačnost navoda o postojanju ugovora o zajmu pravilno je postupio kada je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je prvostepena presuda zasnovana isključivo na nalazu vještaka grafologa na koji nalaz se nije mogao očitovati jer nije bio na glavnoj raspravi. Apelant je nezadovoljan što sud nije prihvatio njegov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje zbog nedolaska na nastavak glavne rasprave i što nije saslušao njegove svjedoke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U odnosu na navode apelanta da sud nije proveo dokaz saslušanjem predloženih svjedoka i da je prvostepena presuda zasnovana isključivo na nalazu vještaka grafologa na koji nalaz se nije mogao očitovati jer nije bio na glavnoj raspravi, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom («jednakost oružja»). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski suda za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19).

10. Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu apelant imao priliku suprotstaviti se sa svojim navodima i argumentima drugoj strani. Naime, redovni sudovi su navode apelanta da nisu saslušani svjedoci koje je on predložio dovoljno jasno obrazložili, istakavši da predloženi svjedoci nisu pristupili na nastavak glavne rasprave, ali da su i pristupili, u situaciji kada na nastavak glavne rasprave nije pristupio uredno obaviješteni apelant, sud nema ovlaštenje da izvodi dokaze jer je to isključivo zadatak stranke u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku. Ustavni sud zapaža da je postupak u ovoj parničnoj stvari vođen po novom Zakonu o parničnom postupku koji u navedenom članu 7. stav 1. propisuje da «Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice.» Prema navedenoj zakonskoj odredbi apelant je bio u obavezi da prikuplja činjeničnu građu za donošenje odluke suda. Raspravno načelo propisano navedenim članom podrazumijeva «koliko činjenica toliko i prava», a samim tim oslobađa sud obaveze da po službenoj dužnosti prikuplja dokaze i potpuno i istinito utvrđuje sporne činjenice. Također, Ustavni sud je, ispitujući navode apelanta da nije imao mogućnost da se izjasni na nalaz vještaka grafologa, iz dokumentacije koja se nalazi u spisu utvrdio da je apelant na glavnoj raspravi koja je održana 31. januara 2005. godine, bio prisutan, da je postavljao pitanja prisutnom vještaku grafologu, davao primjedbe na nalaz te su ovi navodi apelanta očigledno neosnovani.

11. U odnosu na navode apelanta u odnosu na neprihvaćanje njegovog prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, Ustavni sud nalazi da osporena presuda Kantonalnog suda sadrži obrazloženje s tim u vezi koje ukazuje na primjenu zakona koja nije bila proizvoljna, zbog čega su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani..

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant također smatra da mu je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima koji korespondiraju navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1815/07 (Z.D) | Sudska praksa | Aktio