Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1612/07 (M. B.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima · čl. 12
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1612/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1612/07, rješavajući apelaciju Mileve Balotić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Mileve Balotić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Tuzla broj U-662/05 od 2. aprila 2007. godine, Rješenja Tuzlanskog kantona-
Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice broj 12-
06/1-23-988/00 od 7. juna 2005. godine i Rješenja Opštine Kladanj-Službe za stambene poslove, obnovu i razvoj broj 04-23-
192799 od 9. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mileva Balotić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Visokog podnijela je 6. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-662/05 od 2. aprila 2007. godine, Rješenja Tuzlanskog kantona-Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okolice (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-06/1-23-988/00 od 7. juna 2005. godine i Rješenja Opštine Kladanj-Službe za stambene poslove, obnovu i razvoj (u daljnjem tekstu: Služba) broj 04-23-192799 od 9. februara 2005. godine.
2. Apelantkinja je 31. marta 1999. godine podnijela Službi zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Kladnju, ul. XVI muslimanske brigade bb (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Odlučujući o zahtjevu, Služba je Rješenjem broj 04-23-192/99 od 5. aprila 2000. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-06/1-23-988/00 od 1. septembra 2000. godine, odbila zahtjev kao neosnovan.
3. Odlučujući o apelantkinjinoj tužbi zbog poništenja Rješenja Ministarstva broj 12-
06/1-23-988/00 od 1. septembra 2000. godine, Kantonalni sud je Presudom broj U-265/00 od 17. juna 2002. godine poništio drugostepeno i prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak.
4. Rješavajući o apelantkinjinom zahtjevu za povraćaj predmetnog stana, Služba je u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 04-23-192/99 od 13. maja 2003. godine. Tim je rješenjem Služba odbila zahtjev kao neosnovan.
5. Odlučujući o apelantkinjinoj žalbi, Ministarstvo je Rješenjem broj 12-06/1-23-
988/00 od 16. februara 2004. godine poništilo prvostepeno Rješenje broj 04-23-192/99 od 13. maja 2003. godine i predmet vratilo na ponovni postupak.
6. Rješavajući u ponovnom postupku, Služba je Rješenjem broj 04-23-192/99 od 9. februara 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 12-06/1-23-988/00 od 7. juna 2005. godine, odbila apelantkinjin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana.
7. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je na raspravi koja je održana 10. decembra 2004. godine utvrđeno da je apelantkinji predmetni stan dodijeljen kao kadrovski stan 1983. godine, da ga je koristila sama i da je krajem 1984. godine sklopila brak sa Perom Balotićem. Njenom suprugu je preduzeće «Šumarstvo» Olovo u oktobru 1986. godine dodijelilo na korišćenje dvosoban stan u Olovu i u tom stanu je apelantkinja sa suprugom i dvoje djece živjela do 11. maja 1992. godine. U toku postupka Služba je utvrdila da u predmetnom stanu poslije apelantkinje nije niko živio niti je imao prijavljeno prebivalište, te da su je u predmetnom stanu povremeno posjećivale sestre i majka koje nisu bile članovi njenog porodičnog domaćinstva. Služba je istakla da je članom 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) predviđeno da nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povraćaj stana u posjed kog je napustio između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine. U postupku je utvrđeno da je apelantkinja do 1992. godine koristila dva stana i to predmetni stan i stan u Olovu, te da je u zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana navela da se vraća sama. Služba je istakla da je apelantkinjinom suprugu stan u Olovu vraćen u posjed 12. decembra 2000. godine i da se tim činom njena porodica odlučila i opredijelila za stan u Olovu. Takođe je zaključeno da je napuštanjem predmetnog stana apelantkinji prestalo stanarsko pravo na tom stanu i da je pogrešno smatrala da može da ostvari pravo na povraćaj dva stana. Naime, shodno članu 12 Zakona o stambenim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98 i 19/99; u daljnjem tekstu: ZSO), ne može da se bude nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na više od jednog stana.
8. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaknulo da je osporeno rješenje doneseno u ponovnom postupku i da je prvostepeni organ u potpunosti postupio u skladu sa uputstvima Kantonalnog suda i Ministarstva, te utvrdio da je apelantkinja podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed, potpisala ga lično, a u rubrici «broj članova domaćinstva koji se vraćaju u stan» navela je samo sebe. Na osnovu toga može da se zaključi da je stan koristila sama. Apelantkinjine navode o tome da su stan koristile njene sestre do 1992. godine Ministarstvo smatra neosnovanim imajući u vidu odredbe člana 19 stav 2 ZSO-a jer je apelantkinja kao sunosilac stanarskog prava na stanu u Olovu zajedno sa suprugom izvršila povraćaj i otkup navedenog stana, te, imajući u vidu i član 12 stav 1 ZSO-a, nema pravo na povraćaj predmetnog stana. Ministarstvo je istaknulo da apelantkinji nije povrijeđeno pravo na dom jer je od 1986. godine njen dom stan u Olovu, što je potvrdila i otkupom tog stana. Na kraju je Ministarstvo navelo da, ukoliko su apelantkinjine sestre zaista bile članovi njenog domaćinstva u predmetnom stanu, onda bi one bile aktivno legitimisane da podnesu zahtjev za povraćaj, a one to nisu učinile.
9. Odlučujući o apelantkinjinoj tužbi zbog poništenja Rješenja Ministarstva broj 12-
06/1-23-988/00 od 7. juna 2005. godine, Kantonalni sud je Presudom broj U-662/05 od 2. aprila 2007. godine tužbu odbio.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je, shodno izjavi same apelantkinje, njeno opredjeljenje za vraćanje predmetnog stana u posjed bila namjera da se taj stan vrati u posjed ranijim članovima njenog porodičnog domaćinstva, tj. njenim sestrama, koje su, shodno njenoj izjavi, živjele u stanu i nakon što je ona prestala da ga koristi sve do 1992. godine. Imajući u vidu navedeno, sud smatra da osporenim i prvostepenim aktom nisu povrijeđena bilo kakva apelantkinjina prava. Shodno mišljenju Kantonalnog suda, apelantkinji je jasnim i nesumnjivim opredjeljenjem da zajedno sa suprugom koristi dvosoban stan u Olovu, u kojem je i stanovala sa suprugom i djecom i koji je u toku 2000. godine vratila i otkupila, de iure prestalo svojstvo legitimnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Kako je propisano odredbom člana 12 ZSO-a, građanin može da bude nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu, a apelantkinja se opredijelila da koristi stan u Olovu. Shodno zakonskoj presumpciji propisanoj odredbom člana 19 stav 2 istog zakona, apelantkinja je postala nosilac stanarskog prava na stanu u Olovu, zajedno sa suprugom sa kojim je stan i otkupila.
11. Kantonalni sud odluku organa uprave smatra ispravnom, budući da je apelantkinjinim opredjeljenjem da koristi stan u Olovu prestalo legitimno stanarsko pravo na predmetnom stanu iz kog je, u skladu sa odredbom člana 17 ZSO-a, bila dužna i sama da iseli u roku od 45 dana od dana useljenja u stan u Olovu. U vezi sa apelantkinjinim navodima da je zahtjev za vraćanje predmetnog stana podnijela u «interesu njenih sestara», Kantonalni sud je i ove navode smatrao pravno neosnovanim. Naime, čak i u slučaju da je u upravnom postupku apelantkinja uspjela da dokaže svoje tvrdnje da su njene sestre bile članovi porodičnog domaćinstva, prestankom apelantkinjinog stanarskog prava na predmetnom stanu prestalo je i pravo na korišćenje tog stana svim članovima njenog porodičnog domaćinstva (ukoliko ih je i bilo). Kako je pojasnio sud, Zakonom o stambenim odnosima nije predviđena mogućnost da bilo koji član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava koji se, u slučaju kada se nosilac stanarskog prava između dva stana u društvenoj svojini na kojima je stečeno stanarsko pravo opredijeli za korišćenje jednog od njih, ostane u stanu za koji se nosilac stanarskog prava nije opredijelio. Takva mogućnost je zakonom predviđena samo ukoliko se radi o stanovima u privatnoj svojini na kojima nije stečeno stanarsko pravo. Sud je na kraju zaključio da je apelantkinjinim opredjeljenjem za korišćenje stana u Olovu de iure prestalo stanarsko pravo i svojstvo legitimnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pa ona, kao formalni nosilac stanarskog prava, nije bila aktivno legitimisana za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed, u skladu sa odredbom člana 3 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
12. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantkinja, u suštini, žali na to da redovni sud i organi uprave nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, te pravilno primijenili materijalno pravo. Apelantkinja je navela da redovni sud i organi uprave nisu utvrdili da li su njene sestre živjele u predmetnom stanu i nakon njene udaje. Smatra da Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima daje pravo njenim sestrama da se kao članovi porodičnog domaćinstva vrate u predmetni stan, jer je taj stan bio njihov jedini dom. Apelantkinja je istakla da joj stanarsko pravo na predmetnom stanu nije nikada prestalo. Smatrala je da je legitimisana da podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed i da će lakše da dokaže svojstvo nosioca stanarskog prava nego da zahtjev podnose sestre na koje stanarsko pravo još nije preneseno, a sve s ciljem da se sestrama omogući vraćanje u navedeni stan. Apelantkinja je istakla da je predmetni stan bio, kako njen dom, tako i dom njenih sestara. Smatra da joj u postupku nije omogućeno da dokaže da je legitimisana za podnošenje zahtjeva, kao i pravo njenih sestara kao članova domaćinstva da im se stan vrati i da ga otkupe. Apelantkinja je navela da to što je ona zajedno sa suprugom postala nosilac stanarskog prava na stanu u Olovu nema negativan uticaj na pravo njenih sestara da u predmetnom stanu žive nakon njene udaje i da se u stan vrate kao njegovi zakoniti posjednici.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će da odbaci apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
15. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na to da su redovni sud i organi uprave pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj nije zadatak tih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, sem u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je povrijeđeno procesno pravo (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Takođe, zadatak tih sudova nije ni da supstituišu domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je na osnovu dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim organom uprave, a koje su ocijenili Ministarstvo i Kantonalni sud u osporenim odlukama, utvrđeno da je apelantkinja od 1986. godine koristila dvosoban stan u Olovu koji je dobio njen suprug, da ga je napustila zbog ratnih dešavanja a da se u toku 2000. godine vratila i otkupila ga. Na taj način joj je de iure prestalo svojstvo legitimnog nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Kako su obrazložili nadležni organi i sud, u smislu odredbe člana 12 ZSO-a, građanin može da bude nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. Dalje, članom 19 stav 2 ZSO-a je propisano da, ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. U konkretnom slučaju apelantkinja se opredijelila da koristi stan u Olovu, pa je, shodno navedenoj odredbi, postala nosilac stanarskog prava na stanu u Olovu, zajedno sa suprugom sa kojim je stan i otkupila, što ni sama apelantkinja nije dovela u pitanje svojim navodima. Takođe je u osporenim odlukama obrazloženo da je apelantkinjino pozivanje na podnošenje zahtjeva za vraćanje stana «u interesu sestara» neosnovano. Naime, prestankom apelantkinjinog stanarskog prava na predmetnom stanu prestalo je i pravo na korišćenje tog stana i svim članovima porodičnog domaćinstva. Naime, Zakonom o stambenim odnosima nije predviđena mogućnost da bilo koji član porodičnog domaćinstva NSP koji se, u slučaju kada se NSP između dva stana u društvenoj svojini na kojima je stečeno stanarsko pravo opredijeli za korišćenje jednog od njih, ostane u stanu za koji se NSP nije opredijelio. Kantonalni sud je u upravnom sporu zaključio da je pravilan i zakonit stav upravnih organa shodno kom apelantkinja, s obzirom na to da je postala NSP na stanu u Olovu koji je u međuvremenu i otkupila sa suprugom, nije aktivno legitimisana za podnošenje zahtjeva za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da to pravo, u skladu sa odredbama člana 3 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pripada samo legitimnom NSP i članovima njegovog porodičnog domaćinstva a ne i licima koji su to svojstvo izgubili shodno odredbama ZSO-a. Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju osporenih odluka, da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
17. Stoga, Ustavni sud smatra da, u vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničeg što ukazuje na to da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno da se ispita. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani apelantkinjini navodi o povredi prava na poštivanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, s obzirom na to da predmetni stan ne predstavlja njen dom, jer ona živi u drugom stanu sa svojom porodicom i taj stan predstavlja njen dom, a predmetni stan je željela da vrati kako bi omogućila svojim sestrama život u tom stanu. Apelantkinja u postupku pred Ustavnim sudom neosnovano ukazuje na povredu prava na poštivanje doma njenih sestara budući da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o njihovom pravu na predmetni stan, pa tako ni o njihovom pravu na poštivanje doma.
19. Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani budući da je apelantkinja imala na raspolaganju i koristila sve raspoložive djelotvorne pravne lijekove. Takođe su očigledno (prima facie) neosnovani i njeni navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom na to da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantkinjinoj imovini zato što je ona izgubila stanarsko pravo na predmetnom stanu.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović