Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1375/07 (R. K., J. K., Z. K., N. K. i A. B. K.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1375/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1375/07, rješavajući apelaciju Rafe Kovačevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rafe Kovačevića, Jele Kovačević, Zvonimira Kovačevića, Nevenke Kovačević i Ane Borovski Kovačević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000108 od 13. februara 2007. godine, presude Kantonalnog suda Tuzla broj Gž-

1281/04 od 4. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda Tuzla broj P-561/99 od 18. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rafo Kovačević, Jela Kovačević, Zvonimir Kovačević, Nevenka Kovačević i Ana Borovski Kovačević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Bakir Pašić advokat iz Tuzle, podnijeli su 9. maja 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000108 od 13. februara 2007. godine, presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1281/04 od 4. novembra 2005. godine i presude Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj P-561/99 od 18. juna 2004. godine. Apelanti su dostavili dopunu apelacije 10. juna 2009. godine.

2. Apelanti su Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JP «Elektroprivreda BiH» Direkcije za proizvodnju «Termoelektrana» Tuzla (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom apelanti su predložili da sud obaveže tužene da im solidarno isplate na ime naknade štete za nekorištenje zemljišta, izgubljenu dobit i na ime bespravno oduzetog zemljišta, iznos od 436.100,00 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

3. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je presudom broj P-561/99 od 18. juna 2004 godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-1281/04 od 4. novembra 2005. godine odbio u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata.

4. Prvostepeni sud je u toku postupka kao nesporno utvrdio da je prednik apelanata Tunjo Kovačević pravosnažnom presudom Sreskog suda Tuzla broj K-627/52 od 18. augusta 1953 godine, osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od deset godina i kaznu konfiskacije cjelokupne imovine. Sud je u obrazloženju presude istakao da je nesporno, na osnovu zapisnika sačinjenog na licu mjesta u kući prednika apelanata 14. januara 1954. godine u izvršnom postupku Sreskog suda Tuzla u predmetu broj I-274/53, popisana sva pokretna i nepokretna imovina prednika apelanata a između ostalog i k.č. 434 livada pod nazivom «Bare» upisane u ZK UL. 871 K.O. Husino (u daljnjem tekstu: sporna parcela) a čiju novčanu protuvrijednost kao i naknadu za nekorištenje potražuju apelanti. Također je sud naveo da je u toku postupka utvrđeno da sporna parcela nije unesena u rješenje Sreskog suda Tuzla broj I-274/53 od 30. maja 1954 godine, iako je bila evidentirana u zapisniku tog suda od 14. januara 1954 godine, kao i da su apelanti u ostavinskom postupku, koji se vodio pred Općinski sudom iza umrlog prednika Tunje Kovačevića, rješenjem Općinskog suda broj O 52/80 od 28. maja 1980. godine, proglašeni zakonskim nasljednicima i na spornoj parceli. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio da je predmetna parcela konfiskovana bez obzira što nije bila obuhvaćena rješenjem o konfiskaciji imovine, da nije ostala u posjedu prednika apelanata, već je bila izdvojena kao i ostale nekretnine koje su bile predmet konfiskacije i dugi niz godina su je držale u posjedu druga fizička i pravna lica. Obzirom da je prednik apelanata izgubio pravo vlasništva predmetne parcele apelanti ne mogu ostvariti pravo na naknadu štete pa je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su apelanti po osnovu ostavinskog rješenja stekli samo aktivnu, procesnu legitimaciju za podnošenje tužbe, međutim njihov prednik je bio samo tabularni posjednik a kakav status imaju i apelanti. U toku prvostepenog postupka, pojasnio je sud, na nesumnjiv način je utvrđeno da je od prednika apelanta još 1949. godine, predmetna parcela izuzeta iz posjeda i da je sam prednik apelanata u postupku eksproprijacije izjavio da je spornu parcelu unio u Seljačku radnu zadrugu i da mu nikada nije vraćena. Sporna parcela je od 1955 godine bila u posjedu DTV «Partizan» Husino i služila je kao fudbalsko igralište od koga je po rješenju prvotužene od 26. augusta 1974 godine parcela eksproprisana u korist drugotužene u svrhu proširenja Termoelektrane Tuzla. Sud odlučnim smatra činjenicu da prednik apelanata protiv tuženih ili drugih fizičkih i pravnih lica koja su po različitim pravnim osnovama držala spornu parcelu u posjedu nije nikada pokretao postupak pred sudom radi povrata predmetnih nekretnina u posjed. U konkretnom slučaju, sud je istakao da je predmetna parcela postala opštenarodna imovina tj. društvena svojina danom pravosnažnosti presude Sreskog suda Tuzla broj K-627/52. Kod potpune konfiskacije imovine, kao što je slučaj u konkretnom predmetu, danom pravosnažnosti presude sva imovina osuđenog lica postaje društvena svojina, nezavisno od toga da li je obuhvaćena rješenjem o izvršenju kazne konfiskacije ili ne. Sud je dalje pojasnio da u konfiskovanu imovinu ne ulazi samo ona imovina koja je izričito od konfiskacije izuzeta i popisana, a koja je u konkretnom slučaju pobliže navedena u tač. A i B rješenja Sreskog suda u predmetu izvršenja konfiskacije, već prema važećoj sudskoj praksi, u konfiskovanu imovinu ulazi i imovina koja je naknadno pronađena i za koju se nije znalo u momentu popisivanja imovine. Konfiskacija je originarni (izvorni) način sticanja vlasništva neovisno od toga da li su i kada promjene u vlasničkim odnosima unesene u zemljišnu knjigu. Kako su nekretnine prednika apelanata momentom pravosnažnosti krivične presude tj. 5. oktobra 1953 godine, konfiskovane po Zakonu o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije («Službeni list FNRJ», broj 61/46) i kako prednik apelanata sporne parcele nije vratio u svoj posjed za svog života a niti su to učinili apelanti, sud je zaključio da im ne pripada pravo na naknadu štete u smislu čl. 154, 155. i 185. Zakona o obligacionim odnosima.(«Službeni list RBiH», br. 2/92, 13793 i 13/94, i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Odlučujući o reviziju koju su protiv drugostepene presude izjavili apelanti, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000108 od 13. februara 2007. godine, reviziju odbio. Vrhovni sud je ocjenjujući revizione prigovore istakao da je ispravno stajalište drugostepenog suda da se kod potpune konfiskacije imovine sva izuzeta imovina, bilo popisana ili nepopisana ima smatrati konfiskovanom i kao takvom opštenarodnom imovinom te da ista nije ni mogla biti predmet zaostavštine, zbog čega apelanti nisu ni stekli osnovom nasljeđivanja pravo vlasništva, pa je primjenom odredbi čl. 154, 155. i

185. ZOO, tužbeni zahtjev neosnovan

7. Apelanti su naveli da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav I. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Herccgovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni i tumačenju materijalnog prava i to relevantnih odredbi ZOO. Apelanti su istakli da sporna parcela nije obuhvaćena rješenjem o konfiskaciji niti je obuhvaćena zaključkom o izvršenju, što znači da je ostala u vlasništvu njihovog prednika, a kako i iz kojih razloga smatraju nebitnim. Također su naveli da je 1974 godine vršena eksproprijacija ovih nekretnina za potrebe izgradnje Termoelektrane Tuzla odnosno proširenja njenog lokaliteta pa je njihov prednik pozivan radi sporazumnog određivanja naknade. Apelanti su istakli da je prvotužena podnosila prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o konfiskaciji ali da je zahtjev odbačen kao neblagovremen, što znači da je sporna parcela ostala njihova svojina.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-

20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenog zahtjeva zauzeo stav da je neosnovan zahtjev apelanata za naknadu štete jer u toku postupka nisu dokazali da im pripada pravo na naknadu štete shodno odredbama čl. 154, 155. i 185. ZOO. Ovako stanovište zauzeli su i sudovi na sljedeće dvije instance dajući u osporenim presudama odgovore na sve žalbene i revizione navode apelanata. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je presudom Sreskog suda Tuzla broj K-627/52 od 18. augusta 1953 godine, prednik apelanata osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od deset godina i kaznu konfiskacije cjelokupne imovine, te su nekretnine prednika apelanata pa i sporna parcela, momentom pravosnažnosti krivične presude tj. 5. oktobra 1953 godine, konfiskovane po Zakonu o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije. Članom 154 ZOO propisano je da: ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Sudovi su pojasnili da se kod potpune konfiskacije, a što je slučaj u konkretnom predmetu, sva izuzeta imovina, bilo popisana ili nepopisana ima se smatrati konfiskovanom i kao takvom opštenarodnom imovinom i ne može biti predmet nasljeđivanja kod zaostavštine prednika apelanata koju ovaj za života nije vratio u svoj posjed niti su to učinili apelanti, pa nema ni osnova odgovornosti za naknadu štete u smislu člana 154 ZOO. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih presuda, te da su dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje nije proizvoljno, a nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelanti također, smatraju da im je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima koji korespondiraju navodima o kršenju prava na pravično suđenje a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1375/07 (R. K., J. K., Z. K., N. K. i A… | Sudska praksa | Aktio