Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3020/07 (O. Š., D. Š. i S. Š.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3020/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine u predmetu broj AP-3020/07, rješavajući apelaciju Osmana Šehića, Dževada Šehića i Sulje Šehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Osmana Šehića, Dževada Šehića i Sulje Šehića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik broj, 006-0-Gž-07-000 343 od 6.

septembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda Travnik broj, P- 602/05 od 8. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Osman Šehić, Dževad Šehić i Suljo Šehić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Travnika, koje zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnijeli su 13. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 006-0-Gž-07-000 343 od 6. septembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-602/05 od 8. decembra 2006. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj, P-602/05 od 8. decembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj, 006-0-Gž-07-000 343 od 6. septembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da je Osmo Ajanović (u daljnjem tekstu: tuženi), dana 30. novembra 2005. godine izvršio smetanje posjeda na njihovu štetu, na taj način što im je nasilno oduzeo motorno vozilo marke „Ford“ Transporter, sa stvarima koje su se zatekle u njemu, i da im tuženi odmah i bez odlaganja vrati oduzete stvari precizirane kao u izreci presude. Navedenim rješenjem je takođe naloženo apelantima da tuženom nadoknade troškove postupka.

3. Općinski sud je, naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizilazi da je tuženi na temelju usmenog dogovora sporno vozilo prodao apelantu Sulji Šehiću, za koje mu on nije platio dogovorenu cijenu. U postupku je utvrđeno da je tuženi, 30. novembra 2005. godine, na benzinskoj pumpi koja je njegovo vlasništvo, nakon što su apelanti Osman Šehić i Dževad Šehić (otac i brat apelanta Sulje Šehića), zaustavili vozilo, od istih tražio da mu vrate u posjed vozilo i ključeve vozila. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je tuženi poduzeo radnje da dođe u posjed spornog vozila na bezinskoj pumpi čiji je vlasnik, međutim kako su ovlašteni službenici Policijske uprave Travnik (u daljnjem tekstu: PU Travnik), koji su pozvani na lice mjesta zbog narušavanja javnog reda i mira, sporno vozilo vratili u posjed tuženog, vlasnika vozila, te se stoga ne može smatrati da je tuženi omeo apelante u posljednjem mirnom posjedu spornog vozila i stvari u istom. Po ocjeni Općinskog suda tuženi je samo pokušao da dođe u posjed spornog vozila, međutim bezuspješno, a konačno deposjediranje je izvršeno po nalogu službenika PU Travnik, koji su saslušani kao svjedoci to potvrdili. Općinski sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka službenicima PU Travnik koji su potvrdili da su pozvani na benzinsku pumpu radi narušavanja javnog reda i mira, i ustanovili da je sporno vozilo vlasništvo tuženog i isto mu vratili. Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da je tuženi učinio smetanje posjeda na način kako su to tvrdili. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud rješavajući o žalbi je naveo da je prvostepeni sud ispravnom ocjenom izvedenih dokaza na način propisan članom 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primjenio materijalno pravo, i naveo jasne i potpune razloge svoje odluke, koje je prihvatio i Kantonalni sud. Kantonalni sud je pozivajući se na odredbu člana 80. Zakona o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine FBiH“, broj 6/98), kojim je propisano da posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda, utvrdio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je odlučio da apelantima ne pruži posjedovnu zaštitu, jer po ocjeni tog suda nije sporno da su apelanti bili u zadnjem posjedu spornog vozila, međutim kod činjenice da su kritičnog dana na lice mjesta došli ovlašteni službenice PU Travnik zbog narušavanja javnog reda i mira, i da su isti tuženom predali sporno vozilo na koga je i glasila saobraćajna dozvola, to je ovaj sud zaključio da vozilo nije nasilno i samoinicijativno preuzeo tuženi, i da stoga u radnjama tuženog nema čina smetanja posjeda.

4. Apelanti su u apelaciji naveli da im je osporenim rješenjima sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da se navedene povrede ogledaju u pogrešno utvrđenim činjenicama i nepravilnoj primjeni materijalnih propisa. Prema apelantovim navodima nesporno je da je tuženi izvršio smetanje posjeda oduzimanjem ključeva od apelanata, a da to nije uradila policija. Apelanti su naveli da su sudovi trebali usvoji tužbeni zahtjev kao osnovan jer iz provedenih dokaza upravo proizilazi osnovanost tužbenog zahtjeva.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelanata Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3020/07 (O. Š., D. Š. i S. Š.) | Sudska praksa | Aktio