Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2402/07 (Z. J.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2402/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 2402/07, rješavajući apelaciju Zorana Jakšića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Jakšića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj, 011-0-Gž-
07-000806 od 29. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Jakšić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Dušan Savić, advokat iz Banja Luke, podnio je 22. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-07-000806 od 29. juna 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj, 071-0-P-06-000-622 od 8. marta 2007. godine, je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Zorana Opačića kojim je tražio da mu apelant na ime duga isplati novčani iznos od 1.000,00 KM sa zakonskom kamatom od 1. oktobra 1985. godine do isplate. Presudom je utvrđeno da je tužitelj dužan apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio, da tužitelj tokom postupka nije dokazao da se, i pod kojim uslovima, dogovorio da apelantu isplati 1.000,00 KM (protuvrijednost datih 1.000,00 DM, u daljnjem tekstu: KM), osim što je nesporno da mu je dao navedeni iznos, pa je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan. Osnovni sud je u presudi naveo da su tužitelj i apelant postigli usmeni dogovor kojim se apelant obavezao da će posredovati kod prodaje njegove kuće koja se nalazi u Pakoštanima, da će pronaći zainteresiranog kupca kome će tužitelj prodati kuću, a da će mu on u tu svrhu isplati 1.000,00 KM pod uslovom da se kupoprodajni ugovor realizira, a u suprotnom da je apelant dužan da mu vratiti dati iznos novca. Apelant je u skladu sa postignutim dogovorom pronašao kupca za kupovinu tužiteljeve kuće, sa kojim je tužitelj dogovorio kupoprodajnu cijena, zaključio predugovor, i apelantu je za izvršeno posredovanje pri kupovini isplatio iznos od 1.000,00 KM,, uz uslov da ukoliko ne dođe do realizacije ovog ugovora, da je apelant dužan da mu vrati dati iznos novca. Budući da je kupac odustao od kupovine tužiteljeve kuće, te kako nije došlo do zaključivanja ugovora o kupoprodaji, tužitelj je tražio da mu apelant vrati dati iznos od 1.000,00 KM. Osnovni sud je primjenom člana 813. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da se ugovorom o posredovanju posrednik obavezuje da nastoji naći i dovesti u vezu sa nalogodavcem lice koje bi s njim pregovaralo o zaključenju određenog ugovora a nalogodavac se obavezuje da mu isplati određenu naknadu ako taj ugovor bude zaključen, utvrdio da u konkretnom slučaju nema elemenata ugovora o posredovanju, jer zaljučivanje takve vrste ugovora odnosno posredničke poslove mogu obavljati samo pravna lica koja su za te poslove upisana u sudski registar po postojećim propisima, pa je stoga zaključio da međusobni odnos tužitelja i apelanta nemaju osobenost navedenog ugovora. Kako je u završnom obraćanju sudu tužitelj preinačio svoj tužbeni zahtjev navodeći da je novac apelantu darovao, sud je zaključio da se ne može govoriti ni o ugovoru o poklonu, jer tužitelj nije dokazao da je i pod kojim uslovima dogovorio sa apelantom da mu isplati iznos od 1.000,00 KM, osim što je nesporno utvrđeno da mu je dao navedeni novac, niti je dokazao da je novac dao pod određenim uslovima niti pod kojim uslovima.
4. Okružni sud je rješenjem broj, 011-0-Gž-07-000806 od 29. juna 2007. godine, žalbu tužitelja uvažio, presudu Osnovnog suda broj, 071-0-P-06-000-622 od 8. marta 2007. godine preinačio, tako što je apelanta obavezao da tužitelju isplatiti novčani iznos od 1.000,00 KM, sa kamatom na navedeni iznos po kamatnoj stopi kao u izreci presude, kao i naknadu troškova postupka.
5. Okružni sud je naveo da je za taj sud neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda, u odnosu na primjenu odredbi ZOO, jer po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju je primjenjiva odredba člana
813. ZOO, kojom je preciziran pojam ugovora o posredovanju kroz definiciju da se ovim ugovorom obavezuje posrednik da nastoji naći i dovesti u vezu sa nalogodavcem lice koje bi sa njime pregovaralo o zaključenju određenog ugovora, a nalogodavac se obavezuje da mu isplati određenu naknadu ako taj ugovor bude zaključen. Također je u presudi navedeno da ugovor o posredovanju spada u grupu dvostranih i teretnih ugovora i u toj mjeri se na njega odnosi načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja iz člana 15. ZOO. Takođe po ocjeni ovog suda to je usmeni ugovor i provizija se ne smatra bitnim sastojkom ugovora o posredovanju. Članom 814. ZOO je propisan tzv. nepravi ugovor o posredovanju, po kome posredniku pripada pravo na određenu naknadu i ako njegovo nastojanje ostane bez rezultata i o takvom ugovoru sudi se prema odredbama koje važe za ugovor o djelu. S tim u vezi Okružni sud je utvrdio da kada se uzme u obzir da je apelant prihvatio novac koji mu je dao tužitelj iz osnova namjere da kupac pristupi zaključivanju ugovora, ovaj sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o posredovanju u širem smislu i da je u konkretnom slučaju ugovor zaključen u smislu člana 74. ZOO pod odložnim uslovima, jer je zavisio od neizvjesne činjenice, a to je da li će doći do zaključenja kupoprodajnog ugovora. Budući da je apelant pristao da primi novac pod odložnim uslovima, jer mu je od strane tužitelja stavljeno do znanja da taj novac zadrži ukoliko nastupi realizacija predmetnog ugovora, a u protivnom da mu je dužan dati novac vratiti, te kako je nesporno utvrđeno da do realizacije ugovora nije došlo i da apelant tužitelju nije vratio novac koji je primio, Okružni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Takođe, Okružni sud je u pogledu prava na kamatu za potraživanja nastala prije uvođenja KM, kao sredstva plaćanja u BiH (1. juli 1998. godine na osnovu Zakona o Centralnoj banci BiH, „Službeni list SRBiH“, broj 12/97), a shodno odluci Vrhovnog suda Republike Srpske dosudio kamatu prema kamatnoj stopi koje komercijalne banke u mjestu plaćanja obračunavaju na štedne uloge po viđenju za DM sve do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine zakonska kamata je utvrđena prema Zakonu o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS-a“, broj 19/01).
6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešnoj primjeni odredaba ZOO, jer smatra da je Okružni sud nezakonito utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o posredovanju koji nije postojao i koji sud nije dokazao, i s tim u vezi da je sud takođe nezakonito obračunao zateznu kamatu na nedopušten tužbeni zahtjev. Apelant takođe osporava način na koji je Okružni sud utvrđivao činjenično stanje, jer je kako navodi tužitelj u nekoliko navrata mijenjao iskaz s tim da je poklonio vjeru iskazima svjedoka koje je predlagao tužitelj a koje on nije poznavao. Nezakonitost odluke Okružnog suda se kako navodi apelant ispoljava i u činjenici da je Okružni sud u sporu male vrijednosti od svega 1.000,00 KM, otvorio raspravu pred drugostepenim vijećem, formalno ponovio dokaze i donio suprotnu odluku pri čemu mu je onemogućio pravo na žalbu, a svojom odlukom je omogućio protivnoj strani da za sebe zadrži primljenu kaparu i od njega 1.000,00 KM sa kamatama iz 1987. godine bez prava na ulaganje žalbe. Dalje ističe da je na dan podnošenja tužbe sredstvo plaćanja u bivšoj SFRJ bio dinar, kao i da je bila isključiva zakonska obaveza ugovaranja u dinarima, pa se isto tako prema Zakonu o deviznom poslovanju i drugim propisima koji su važili u vrijeme podnošenja tužbe, ugovor zaključen u stranim sredstvima smatrao pravno ništavim, pa stim u vezi stranke nisu mogle potraživati kod suda novčane iznose u stranim sredstvima plaćanja. Prema tome apelant smatra da je sud tužbeni zahtjev tužitelja trebao odbaciti kao nedopušten.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustav kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi navoda apelanta u kojima se apelant žali na navodno nepravilnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe ZOO, kao i navod da se osporena odluka Okružnog suda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U odnosu na navode apelanta kojim osporava način na koji je Okružni sud utvrđivao činjenično stanje i primjenio materijalni zakon, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Stoga imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Okružni sud utvrdio činjenice i primjenio pravo, te smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani apelantovi navodi u ovom dijelu.
11. U odnosu na navode apelanta da mu je onemogućeno pravo na žalbu na presudu Okružnog suda, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije na garantuje pravo na žalbu, bilo u krivičnim ili građanskom predmetima. Međutim ukoliko je žalba omogućena u domaćem pravu, odnosno ukoliko postoje sudovi koji sude po žalbi, tada se osobama u tom postupku moraju pružiti garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-421/04 od 25. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 40/05).Shodno navedenom očigledno (prima facie) je neosnovani ovaj apelantov navod.
12. U odnosu na navode apelanta da su sudovi tužbeni zahtjev tužitelja trebali odbaciti kao nedopušten, jer je na dan podnošenja tužbe sredstvo plaćanja u bivšoj SFRJ bio dinar, i da je bila isključiva zakonska obaveza ugovaranja u dinarima, pa stoga stranke nisu mogle putem suda potraživati novčane iznose u stranoj valuti, Ustavni sud zapaža da se iz obrazloženja osporenih odluka, ne može zaključiti da je apelant ovaj prigovor isticao u ranijim fazama sudskog postupka, pa taj prigovor ne može prvi put istaći u apelaciji (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05), pa su njegovi navodi u vezi s tim neosnovani.
13. Apelant se, također, žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Ustavni sud je međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović