Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2164/07 („Bazeni“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2164/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 2164/07, rješavajući apelaciju „Bazeni“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Bazeni“ d.o.o. Sarajevopodnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000488 od 3. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Pž-307/05 od 7. februara 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj Ps-32/05 od 10. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Bazeni“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Faik Muhić, advokat iz Tuzle, podnio je 20. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000488 od 3. aprila 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-307/05 od 7. februara 2006. godine, presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-32/05 od 10. juna 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj Ps-32/05 od 10. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj, Pž-307/05 od 7. februara 2006. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Općina Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) isplati naknadu štete, u ukupnom iznosu od 1.402.254,40 KM, zbog nepotpisivanja dokumentacije, odnosno izostajanja izdavanja potrebne dokumentacije, odnosno rješenja za izgradnju građevinskih objekata u određenom zakonskom roku. Presudom je odbačena kao neblagovremena protivtužba tužene, za poništaj sudske nagodbe broj Ps-45/95 od 8. septembra 1995. godine. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da apelant traži naknadu štete iz razloga što tužena nije ispunila svoje obaveze preuzete sudskim nagodbom broj Ps-

45/95 od 8. septembra 1995. godine zaključenom pred Višim sudom u Sarajevu, kao i vansudskom nagodbom zaključenom pod brojem 10/1-7-790 od 15. augusta 1996. godine kao anexa sudske nagodbe. Sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da su apelant i tužena sudskom nagodbom definisali pojedina prava i obaveze na kojima su utemeljili svoju poslovnu saradnju. Tužena se navedenom nagodbom između ostalog obavezala, da apelantu kao investitoru u roku od četiri mjeseca od zaključenja nagodbe izda urbanističko građevinsku dokumentaciju za građenje objekta u Helačima, s tim da novosagrađani objekat ostaje u njenom vlasništvu. Sudskom nagodbom apelant se obavezao da će nakon utvrđivanja trajnog korištenja na zemljištu koje pripada objektu restorana Bentbaša platiti tuženoj naknadu za zemljište prema cijeni koja je utvrđena odlukom tužene, a tužena se osim iskazanog interesa za gradnju navedenog objekta prema smjernicama za izradu regulacionog plana „Bentbaša“, obavezala da će nakon izvršenog tehničkog prijema objekta i izdavanja upotrebne dozvole za isti, priznati apelantu pravo vlasništva svog dijela objekta zvanog restoran „Bazeni“ na Bentbaši. Općinski sud je takođe utvrdio da se naknada šteta koju apelant potražuje u ukupnom iznosu od 1.402.254,40 KM, odnosi na izgubljenu dobit zbog nekorištenja kapaciteta mini-hotela, na izgubljenu dobit zbog nekorištenja objekta „Helači“ i na štetu nastalu po osnovu povećanja cijene građevinskog materijala. U odnosu na tužbeni zahtjev apelanta. Općinski sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da je pretrpio štetu zbog nedonošenja, kašnjenja ili grešaka u donošenju upravnih akata od strane tužene, u smislu propisa o gradskom građevinskom zemljištu i urbanističkih propisa, Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o prostornom uređenju, niti je u smislu člana 155. ZOO, dokazao da je nastupila konkretna šteta koja se kao takva utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. Takođe po ocjeni ovog suda, ne postoji odgovornost tužene, za radnje njenog postupajućeg organa, jer je njegova svaka odluka podložna kontroli drugostepenog organa uprave i da je apelant bio ovlašten da zaštitu svojih prava traži pokretanjem upravnog spora. Što se tiče potraživanja iz osnova sudske nagodbe ovaj sud je utvrdio da je sudska nagodba izvršni naslov čije potraživanje apelant ne može ostvarivati u parničnom postupku nego isključivo u izvršnom postupku. Podnesenu protivtužbu tužene ovaj sud je odbacio kao neblagovremenu u smislu člana 92. stav 3..ZPP-a, jer je utvrdio da je tužba podnesena 25. marta 2004. godine a nagodba je donesena 8. septembra 1995. godine, dakle protekom roka od pet godina

3. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja, proveo dokaze predložene po parničnim strankama, pravilno i tačno utvrdio činjenice odlučne za rješavanje predmetne pravne stvari i u izvedenim dokazima, koje je pravilno cijenio, imao sasvim valjan osnov za donošenje zaključaka prvostepene presude, pri čemu su dati razlozi koje je u potpunosti prihvatio ovaj sud. Prema tome, Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je izvršenje obaveza od strane tužene nakon zaključenja sudske i vansudske nagodbe, postalo neizvjesno, zbog čega je tužena odgovorna za njeno izvršenje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je postupajući prema odredbi člana 17. ZOO utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ispunjenju sudske i vansudske nagodbe, koja kao i svaki drugi ugovor, predstavlja izraz volje ugovornih strana. Rok za ispunjenje obaveze od strane tužene, za izdavanje dokumentacije za građenje objekta u Helaćima, ugovoren je u sudskoj nagodbi, što je apelant prihvatio, pa mu je po ocjeni ovog suda u smislu čl. 125. i 126. ZOO, pripadalo pravo i na raskid ugovora, ukoliko nadležni organi tužene nisu poštovali rokove za ispunjenje obaveze koje su pratile izdavanje potrebne dokumentacije za građenje. U vezi sa gradnjom ugostiteljskog hotela „Bazeni“ sudska nagodba je bila uslovljena da se prethodno u postupku pred nadležnim organima Sekretarijatom za urbanizam, Zavodom za planiranje razvoja grada, Zavodnom za izgradnju grada, i nadležnom stručnom komisijom tužene postigne puna usaglašenost između postojećeg projekat gradskog kupališta i projekta budućeg mini-hotela, u skladu sa smjernicama predloženim za izradu regulacionog plana „Bentbaša“, koja je bila u toku. Ovo znači da je sudska nagodba u ovom dijelu ispunjenja obaveze od strane tužene u smislu odredbe člana 74. ZOO zaključena pod uslovom i da je nastanak obaveze za tuženu zavisio od neizvjesnih činjenica. Ti uslovi iz sudske nagodbe nisu bili ispunjeni u roku koji je apelant očekivao, jer je izdavanje potrebne građevinske dokumentacije od strane tužene, zahtjevao tačno ispunjenje zakonom propisanih uslova, a što je u konkretnom slučaju naknadno omogućeno donošenjem Zakona o građevinskom zemljištu i drugih propisa koji su uslovljavali izdavanje predmetne građevinske dokumentacije. Prema tome Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja pravilno cijenio odredbe čl. 154. i 266. ZOO, kada je utvrdio da predmetnu štetu nije prouzrokovala tužena. Takođe, Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan žalbeni prigovor tužene u pogledu odluke prvostepenog suda u odnosu na protivtužbeni zahtjev, za poništaj sudske (i vansudske) nagodbe, jer je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbacio kao neblagovremenu protivtužbu tužene, pri tome se pravilno pozivajući na odredbu člana 92. stav 3. ZPP-a, prema kojem je rok za podnošenje tužbe za pobijanje sudske nagodbe prekulzivan rok

4. Protiv drugostepene presude Kantonalnog suda, broj Pž-307/05 od 7. februara 2006. godine, apelant i tužena su izjavili revizije Vrhovnom sudu, koje je Vrhovni sud presudom broj, 070-0-Rev-06-

000488 od 3. aprila 2007. godine odbio kao neosnovane. U odnosu na tužbeni zahtjev apelanta, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da je pretrpio, običnu štetu koju potražuje u vidu razlike u cijenama građevinskog materijala i koju dokazuje nalazima i mišljenjima vještaka. Naime, Vrhovni sud je istakao da za naknadu obične štete nije dovoljno da je nastupila štetna radnja, u smislu postupanje tužene da postupi po sudskoj nagodbi, već i da se ona negativno odrazila na stanje imovine oštećenog, tj. da je apelant za nabavku građevinskog materijala imao veći izdatak nego što bi bio da tog štetnog događaja nije bilo i da je na taj način svoju imovinu umanjio. Vrhovni sud je zaključio da jedino na takav način nastala šteta je materijalna šteta koju oštećenik u smislu odredbe člana 189. stav 2. ZOO ima pravo zahtjevati. Po ocjeni revizionog suda nižestepeni sudovi su uz pravilnu primjenu propisa materijalnog prava, osnovano odbili tužbu apelanta jer se u konkretnom slučaju radi o imovinskoj šteti za koju on nije dokazao da je nastala. Iz navedenih razloga se ovaj sud nije bavio ispitivanjem ostlalih revizijskih prigovora jer su oni po ocjeni ovog suda irelevantni za pravilnost pobijane odluke.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da su sudovi svoje odluke temeljili na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, što je za posljedicu imalo i pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer sudovi nisu izveli sve potrebne dokaze na temelju kojih bi utvrđivali osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva. Smatra da mu je zbog nepostupanjem tuženog onemogućeno izdavanje građevinske dozvole, a samim tim mu je onemogućena izgradnja hotela, čime mu je prouzrokovana šteta. Apelant se žali da je pretrpljenu štetu dokazao na način propisan odredbama ZPP, vještačenjem, koji nalaz sudovi u osporenim presudama nisu prihvatili i isti stav nisu obrazložili. Navedenim postupanjem sudova apelant smatra da se očituje njihov diskriminatorski odnos prema njemu, jer je sud morao utvrditi da mu pripada pravo na naknadu štete, pri čemu su zanemarili i povrijedili njegova ustavna prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05

9. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju dali jasne i nedvosmislene razloge za donošenje odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, Zakona o prostornom uređenju i ZOO. Ustavni sud smatra da obrazloženja presuda redovnih sudova nisu proizvoljna, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno prava na pravično suđenje jer sudovi nisu prihvatili nalaz i mišljenje vještaka Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali obrazloženje zbog čega nisu prihvatili nalaz vještaka, cijeneći da je sačinjen na bazi hipotetičkih pretpostavki, odnosno da je visina štete utvrđivana na apstraktan način, metodom obračuna cijeneći približne podatke pretpostavljajući ih bez konkretnosti, što je po ocjeni ovog suda neprihvatljivo. Ustavni sud zapaža da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza u cijelosti prihvatio drugostepeni sud i u tom pravcu je dao svoje obrazloženje koje nije proizvoljno.. Ustavni sud ocjenjujući postupak u cjelini, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima osporenih odluka u pogledu ocjene dokaza i stoga su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

11. Apelant se također, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant međutim, ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Pored navedenog, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije,, jer se njihovim odlučenjem očituje diskriminatorski odnos prema njemu.. Međutim apelant nije pružio bilo kakave argumente kojim bi dokazao ili bar učinio vjerovatnom ovakvu tvrdnju, pa čak nije naveo ni po kom osnovu se smatra diskriminiranim i u vezi sa kojim zaštićenim pravom. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2164/07 („Bazeni“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio