Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3167/07 (A. K.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3167/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 3167/07, rješavajući apelaciju Alije Kamarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alije Kamarića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-06-

000 788 od 18. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću, broj P-177/05 od 13. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alija Kamarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa advokat Marijan Savić iz Teslića, podnio je 27. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-06-000 788 od 18. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-177/05 od 13. septembra 2006. godine.

2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Ibre Kamarića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđivanja da je on vlasnik i posjednik parcele k.č. 449/3 površine 1070 mi dijela parcele k.č. 449/4 u površini od 242 mšto u naravi čini put, a tuženi parcele k.č. 449/4 površine od 1268 m , sve upisane u K.O. Teslić 2, koji zahtjev apelant temelji na činjenici da je u evidenciji katastarskog operata u vrijeme novog avio snimanja i stupanja na snagu novog premjera, izvršen pogrešan upis po kome je on posjednik parcele tuženog a tuženi njegove i da je u parceli tuženog sadržan i dio koji predstavlja put koji je njemu otac darovao kada i parcelu k.č. 449/3, a koja je po njegovim navodima greškom pripojena parceli tuženog

3. Presudom Osnovnog suda broj P-177/05 od 13. septembra 2006. godine, utvrđeno je da je apelant posjednik parcele k.č. br. 449/3 zv. „Rakovac“, njiva 5 klase površine 1070 m , upisane u K.O. Teslić 2, posjedovni list broj 511, pa je tuženi dužan da trpi da se na osnovu ove presude izvrši promjena upisa u nadležnom katastarskom operatu opštine Teslić u skladu da utvrđenjem iz ove presude. Istom presudom je utvrđeno da je tuženi posjednik dijela k.č. br. 449/4 zv. „Rakovac“, njiva 5 klase, površine 1268 m , upisane u K.O. Teslić 2, posjedovni list broj 509, pa je tuženi dužan da trpi da se na osnovu ove presude izvrši promjena upisa u nadležnom katastarskom operatu opštine Teslić u skladu sa utvrđenjem iz ove presude, dok je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je ovaj sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u toku postupka, pri tome posebno cijeneći mišljenje vještaka geodetske struke, izjave svjedoka, prepiske posedovnog lista od 13. septembra 2005. godine i 2. septembra 2005. godine, rješenja od 17. februara 1987. godine i skice snimanja od 20. jula 2006. godine, utvrdio da su parnične stranke braća kojima je otac 1979. godine usmeno darovao zemljište za izgradnju porodičnih kuća i to apelantu parcelu k.č. 449/3 , a tuženom parcelu k.č. 449/4. Osnovni sud je takođe utvrdio da se uz graničnu liniju parcele tuženog prostire put širine oko 3 m a dužine 80,08 m, ukupne površine od 242 m . Osnovni sud je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je on posjednik parcele k.č. 449/3, zv. “Rakovica“, jer zahtjev tužitelja predstavlja ustvari ispravku evidencije u katastarskim knjigama, zbog čega apelant ima pravni interes da se utvrdi i za tuženog da je posjednik parcele k.č. 449/4, koju drži i koristi. U odnosu na tužbeni zahtjev apelanta u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje da je vlasnik parcele k.č. 449/3 i dijela parcele k.č. 449/4 u površini od 242 mkoji se odnosi na put, ovaj sud je utvrdio da je zahtjev apelanta neosnovan, jer su predmetne nekretnine darovane usmeno i poslije donošenja Zakona o prometu nepokretnosti, budući da je članom 2. istog zakona propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nekretnini, mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je zaključio da nisu ispunjeni propisani zakonski uslovi s obzirom na činjenicu da je darodavni ugovor o spornim nekretninama zaključen 1979. godine dakle poslije stupanja na snagu pomenutog zakona (1978. godine). Prvostepeni sud je takođe utvrdio da se navedeni razlozi odnose i na zahtjev apelanta u dijelu utvrđivanja vlasništva puta, jer iz provedenih dokaza ne proizilazi da je otac apelantu usmenim ugovorom darovao i put kao posebnu parcelu. Po ocjeni ovog suda dokazi upućuju na to da je apelantov otac put dao samo na korištenje apelantu radi dolaska na njegovu parcelu k.č. 449/3, stoga je ovaj sud zaključio da su korisnici navedenog puta i apelant i tuženi. S tim u vezi Osnovni sud je takođe zaključio da je neosnovan zahtjev apelanta u dijelu kojim je tražio da se posebnom presudom utvrdi pravo posjeda na predmetnom putu, budući da iz izvedenih dokaza očigledno proizilazi da su korisnici puta i apelant i tuženi.

5. Okružni sud je presudom broj, 013-0-Gž-06-000 788 od 18. septembra 2007. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv presude Osnovnog suda broj P-177/05, a žalbu tuženog je djelimično uvažio i pobijanu presudu je preinačio u dijelu kojim je odlučeno o posjedu tuženog, tako što je utvrđeno da je tuženi posjednik parcele k.č. 449/4 u površini od 1510 mupisane u K.O. Teslić 2, umjesto dijela ove parcele u površini od 1268 m , dok je u preostalom dijelu pobijana presuda potvrđena.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je utvrdio da su osnovani žalbeni navodi tuženog da je pobijana presuda u dijelu kojim je utvrđena površina parcele koju on posjeduje, donesena povredom odredaba parničnog postupka i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Naime, drugostepeni sud je utvrdio da nije sporno da je na parcelama parničnih stranaka izvršen pogrešan upis posjednika pa je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je u interesu ne samo apelanta nego i tuženog da se pobijanom presudom ova činjenica utvrdi i na osnovu iste izvrši promjena upisa u katastarskom operatu. Po ocjeni ovog suda prvostepeni sud je takođe pravilno odlučio kada je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je on vlasnik navedene parcele a i dijela parcele tuženog, jer se bez podataka iz zemljišnih knjiga i nije moglo utvrditi da je apelant vlasnik parcele koja je označena samo po novom premjeru bez identifikacije po starom premjeru i konkretnog zahtjeva u tom pravcu. Međutim, po ocjeni ovog suda žalba tuženog osnovano ukazuje da iako prvostepeni sud osnovano utvrđuje da apelant nije dokazao pravo posjeda na dijelu parcele tuženog koji u naravi čini put, ipak za ovaj dio prvostepeni sud je umanjio površinu parcele tuženog, i utvrdio da je tuženi posjednik ove parcele u površini od 1268 m ,dok za preostali dio prvostepeni sud ne utvrđuje ništa. Po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud je pravilno zaključio da iz provedenih dokaza ne proizilazi da je otac parničnih stranaka apelantu darovao i put koji čini sastavni dio parcele tuženog u površini od 242 m , nego samo da je ovaj put ostavljen i apelantu za prilaz njegovoj kući. Okružni sud je primjenom odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da su stranke dužne dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da mu je otac darovao i dio parcele tuženog koji u naravi predstavlja put. Po ocjeni drugostepenog suda, ovakav zaključak proizilazi i iz činjenice da od 1979. godine (kada mu je otac navodno darovao put), apelant nije tražio da se ovaj dio odcijepi od parcele tuženog i upiše kao njegov posjed, nego su apelant i tuženi vodili sporove za smetanje posjeda i korištenja spornog puta, o čemu je zaključeno i sudsko poravnanje. Prema tome ovaj sud je utvrdio osnovanim žalbene navode tuženog da je njegova parcela površine 1510 mi da sporni put čini sastavni dio ove parcele, te da nikad nije ucrtano niti izvršeno cijepanje iste. Činjenica je da je otac tuženom darovao parcelu koja je veće površine od parcele apelanta, po ocjeni ovog suda nije dokaz da površina pod spornim putem pripada apelantu, jer šta je i koliko će kome darovati zavisi od volje darodavca. Kako je apelant isto tako tražio da se na dijelu parcele tuženog koju u naravi čini put, utvrdi da mu zbog dugogodišnjeg korištenja pripada pravo posjeda istovremeno tvrdeći da sporni put koristi i tuženi kao prilaz svojoj kući, to je po ocjeni ovog suda prvostepeni sud pravilno postupio kada je njegov zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan, iako je prvostepeni sud, pri tome dajući neadekvatne razloge učinio povredu odredbe člana 191. ZPP, na što žalba tuženog osnovano ukazuje. Naime Okružni sud je utvrdio da ne samo da je izreka prvostepene presude u suprotnosti sa razlozima, nego što sama izreka po ocjeni ovog suda sve i da je potkrijepljena adekvatnim obrazloženjima ne bi bila izvršiva, jer ne sadrži podatke na kom dijelu parcele se utvrđuje posjed tuženog niti kome pripada sporni dio koji je oduzet od ove parcele bez izvršnog cijepanja. Iz provedenih dokaza a posebno na osnovu nespornih činjenica Okružni sud je zaključio da apelant nije stekao ni pravo vlasništva ni pravo posjeda nego pravo služnosti prolaza spornim putem u najširem obimu, koje tužbenim zahtjevom apelant nije tražio, a kako se sud kreće u okviru tužbenog zahtjeva u smislu člana 2. stav 1. ZPP-a to o istom i nije mogao odlučivati. Takođe, kako apelant nije u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom, to je ovaj sud na temelju člana 397. stav 2. a u vezi sa članom 386. stav 2. ZPP, žalbu tuženog za naknadu troškova parničnog postupka odbio i pobijanu presudu u ovom dijelu potvrdio.

7. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je prvostepeni sud neosnovano odbio u cijelosti njegov zahtjev «jer ako je utvrdio da put postoji, da je put topografskim i mjerničkim vještakom utvrđen u naravi i grafički prikazan, te je tako utvrđena površina ispala iz površine parcele koja je pripala tuženom onda se on nije mogao u cjelini odbiti sa zahtjevom jer iz utvrđenog stanja stvari je pravilan zaključak da je otac prednika stranaka ostavio put za njihove potrebe, što znači svakom po pola». Takođe navodi da je drugostepeni sud dalje anulirao sva utvrđenja prvostepenog suda vezano za put, tretirajući ga kao da uopšte ne postoji. Smatra da «sud ima pravo dosuditi manje od onoga što je traženo, (umjesto prava na čitav put u vlasništvo, suvlasnički udjel od popola kako bi ukazivalo utvrđeno činjenično stanje) i da se vlasništvo stiče upisom ali se ne gubi neupisom već npr. Nevršenjem».

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud je utvrdio da apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je u postupku pred redovnim sudovima pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. U vezi s tim,Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da su Osnovni i Okružni sud u obrazloženju dali jasne i nedvosmislene razloge za donošenje odluka, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantia o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji «opravdan zahtjev» stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3167/07 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio