Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2057/07 (M. K.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2057/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, te sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 2057/07, rješavajući apelaciju Marinka Kalajdžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Kalajdžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-07-000 654 od 25. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda Bijeljina, broj 012-0-Gž-07-000220 od 25. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku, broj 083-0-P-06-000223 od 28. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marinko Kalajdžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Dragan J. Gotovac, advokat iz Zvornika, podnio je 11. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Bijeljina (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-Gž-07-000220 od 25 aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 083-0-P-06-000223 od 28. februara 2007. godine. Apelant je 1. juna 2009. godine dopunio apelaciju presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 654 od 25. marta 2009. godine

2. Osnovni sud je presudom broj 083-0-P-06-000223 od 28. februara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 012-0-Gž-07-000220 od 25. aprila 2007. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud poništi rješenje direktora Osnovne škole „Sveti Sava“ Zvornik (u daljnjem tekstu: tužena), broj 73/1 od 6. marta 2001. godine, o prestanku radnog odnosa apelanta, da se tužena obaveže da ga vrati na posao i da mu isplati sve plate počev od 6. marta 2001. godine, kao dana prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na posao.

3. Obrazlažući presudu Osnovni sud je naveo da je nakon ocjene provedenih dokaza, uvida u zapisnike sa sjednica disciplinske komisije od 26. decembra 2000. godine i 28. februara 2001. godine, saslušanja svjedoka, utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tužene na poslovima nastavnika fizičkog vaspitanja i da mu je tužena otkazala ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze iz člana 91. stav

2. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 38/00 i 40/00), zbog nedoličnog ponašanja prema učenici P.C. Osnovni sud je primjenom odredbi čl. 70. i 113. Zakona o osnovnoj školi («Službeni glasnik RS», broj 4/93) i člana 91. stav 2. Zakona o radu, utvrdio da je direktor tužene postupio u skladu sa odredbama navedenih zakona i da ovaj sud nema nikakvu sumnju u okolnost da je apelant izvršio radnje koje mu se stavljaju na teret, pri čemu nalazi da ih je tužena po utvrđivanju postojanja iste pravilno cijenila kao težu povredu radne obaveze iz člana 91. stav 2. Zakona o radu. S tim u vezi Osnovni sud je podsjetio da je članom 70. Zakona o osnovnoj školi propisano da nastavnika koji svojim obrazovnim i vaspitnim radom ne ostvaruje ciljeve i zadatake obrazovanja i vaspitanja, dovodi u pitanje moralne i druge vrijednosti, direktor udaljava iz nastave do donošenja odluke u disciplinskom postupku, a članom 113. istog zakona je propisano da direktor škole preduzima mjere u slučaju nedoličnog ponašanja nastavnika i njihovog negativnog uticaja na učenike, nastavnike, stručne saradnike i vaspitače. Članom 91. stav 2. Zakona o radu je propisano, kako je navedeno u presudi, da se pored propisanih, težom povredom radnih obaveza zbog kojih poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor o radu sa radnikom, smatra i svako drugo ponašanje radnika, kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Prema tome Osnovni sud je zaključio da je tužena donijela pravilno i zakonito rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta.

4. Okružni sud je utvrdio da ne stoje žalbeni navodi apelanta da je u ovom postupku postojao osnov za izuzeće sudije u ovom predmetu koji je učestovao u krivičnom predmetu koji se vodio protiv njega kao optuženog, jer je iz stanja spisa utvrđeno da postupajući sudija u ovom predmetu nije obavljao sudijsku dužnost u krivičnom postupku na pretresu na kome se raspravljalo o krivici apelanta, nego je proveo određene radnje koje su prethodile ovom postupku, te stoga nisu postojali razlozi koji po sili zakona dovode do izuzeća sudije. Okružni sud je dalje zaključio da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud nezakonito proveo pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, jer je utvrdio da je Osnovni sud pravilno primjenjujući odredbu člana 81. ZPP-a, na osnovu rezultata raspravljanja na pripremnom ročištu izvodio zaključak o čemu će sud raspravljati na glavnoj raspravi, te koje će dokaze izvoditi.. Takođe, tvrdnje apelanta da nije imao mogućnost da iznese svoju odbranu u disciplinskom postupku, po ocjeni Okružnog suda su suprotne stanju u spisu, stoga je zaključo da je tužena disciplinski postupak sprovela u skladu sa odredbama Zakonom o radu. Navode apelanta da je Okružni sud bio dužan nakon što ga je obavijestio da je krivični postupak koji je vođen protiv njega pravomoćno okončan i da je oslobođen od optužbe, da utvrdi da li i dalje postoje uslovi za vođenje parničnog postupka, Okružni sud je ocijenio da su neosnovani, jer je utvrdio da krivična presuda nije od uticaja na pravilnost i zakonitost odluke u ovom sporu i da odluka suda u krivičnom postupku ne veže sud u parničnom postupku, u pogledu utvrđivanja postojanja odgovornosti apelanta za povredu radne dužnosti. .Prema tome, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud u smislu odredbe člana 7. ZPP. potpuno i pravilno utvrdio sve sporne činjenice, od kojih zavisi osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, i da je u smislu člana 8 ZPP savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, na okolnost da li je apelant počinio povredu radne dužnosti koja mu se stavlja na teret, iz člana 91. Zakona o radu.

5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-07-000 654 od 25. marta 2009. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Okružnog suda, broj 012-0-Gž-07-000220. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja apelanta da ni u disciplinskom ni u krivičnom postupku nije utvrđeno da je izvršio radnju koja mu se stavlja na teret kao teže povreda radne dužnosti, jer iz dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom proizilazi da je činjenično stanje u tom pogledu pravilno utvrđeno. Naime, iz presuda u krivičnom predmetu proizilazi da je apelant oslobođen od optužbe zbog toga što djelo koje mu se stavljalo na teret nije po zakonu krivično djelo (član 359. stav 1. tačka 1. Zakona o krivičnom postupku), a ne iz razloga što nije dokazano da je on to djelo učinio (član 350. stav 1. tačka 3. navedenog zakona).Vrhovni sud je zaključio da je tužena pravilno postupila kada je utvrdila da je apelant svojim postupanjem počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 91. stav 2. Zakona o radu,, zbog kojeg poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor o radu sa radnikom.

6. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Posebno ističe da se osporene presude sudova temelje na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da disciplinska povreda koja mu je stavljena na teret, nije utvrđena kao disciplinska povreda ni u jednom zakonu, te da stoga nema djela i kazne bez uporišta u zakonu. Takođe, povredu prava na pravično suđenje u postupku vidi u činjenici što je u parničnom postupku učestvovao sudija koji je učestvovao i u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega, a što je kako navodi predstavljao osnov za izuzeće tog sudije u smislu odredbi ZPP-a. Apelant je dopunio apelaciju presudom Vrhovnog suda broj, 118-0-Rev-07-000 654 od 25. marta 2009. godine, koja mu je dostavljena 14. aprila 2009. godine. Apelant je u dopuni apelacije naveo da osporava presudu Vrhovnog suda, u pogledu svih navoda o kršenju prava zajamčenih Ustavno BiH i Evropskom konvencijom navedenih u apelaciji od 11. jula 2007. godine. Smatra da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene materijalnih i procesnih propisa, paušalne ocjene izvedenih dokaza i da su sudovi izveli pogrešne zaključke iz utvrđenih činjenica, odnosno da su samim tim izveli pogrešne zaključke u pogledu odlučnih činjenica.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanata Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

11. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2057/07 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio