Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1277/07 (M. I.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1277/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1277/07, rješavajući apelaciju Muniba Imamovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine(«Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muniba Imamovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-

06-000 985 od 2. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Munib Imamović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, podnio je 7. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 985 od 2. marta 2007. godine.

2. U pravnoj stvari apelanta i ostalih, kao predlagača, protiv Općine Visoko (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) Općinski sud u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Rješenje broj R-119/05 6. decembra 2005. godine, kojim je apelantu određena naknada za eksproprisane nekretnine u iznosu od 5.514 KM, sa uvećanjem od 30%, što iznosi 1.654,00 KM. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da je nakon provedenog postupka, u kojem je izvršio uvid u rješenje o eksproprijaciji i kompletan spis o provođenju eksproprijacije i na osnovu provedenog vještačenja, utvrdio visinu nakande koju je protivnik predlagača dužan da plati apelantu na ime eksproprisane nepokretnosti. Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 10., 49., 64. i 70. Zakona o eksproprijaciji. Prvostepeni sud je prihvatio prijedlog apelanta da mu se vrijednost utvrđena za nepokretnosti uveća za 30%, a kao naknada na ime izgubljenog prinosa koji bi imao da je nastavio sa korištenjem zemljišta. Prvostepeni sud je naveo da je ovaj zahtjev opravdan i da je u skladu sa članom 63. Zakona o eksproprijaciji. Nadalje, sud nije prihvatio navod protivnika predlagača da apelant koristi dio imovine, zbog čega nema pravo na traženo uvećenje, jer, prema stavu suda, protivnik predlagača nije ovu svoju tvrdnju dokazao. S tim u vezi, prvostepni sud je pogotovo cijenio navode iz kojih proizilazi da je gotovo cijela imovina apelanta zatrpana. Prvostepeni sud je preračunao procenat od 30% na osnovu nalaza vještaka, odnosno na osnovu uvećanja ukupne vrijednosti procijenjenog zemljišta za 30%, te je dobio iznos od 1.654,00 KM. Na osnovu svega navedenog prvostepeni sud je zaključio kao u dispozitivu presude.

3. Protiv prvostepenog rješenja protivnik predlagača je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio presudu kojom je žalbu protivnika predlagača djelomično uvažio, pa je prvostepeno rješenje u dijelu u kojim je naknada za eksproprisane nekretnine uvećana za 30% preinačio na način što je utvrđena naknada, ali bez uvećanja od 30%. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepni sud u vezi sa uvećanjem od 30% pogrešno primjenio član 70. Zakona o eksproprijaciji. Kantonalni sud je utvrdio da je navedenom odredbom utvrđeno da raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene dobiti koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprisane nepokretnosti, i to od dana kada je predao u posjed korisniku eksproprijacije do dana kada dobije drugu nepokrenost u zamjenu. Kantonalni sud je, međutim, utvrdio na osnovu izjave apelanta kao i na osnovu obavijesti Općinske službe za imovinsko pravne poslove i katastar nekretnina Visoko da dvije parcele nisu predate u posjed korosniku eksproprijace, te da iste apelant koristi za ispašu stoke. S obzirom na ove činjenice, koje su istaknute u toku postupka pred prvostepenim sudom, Kantonalni sud je utvrdio da apelantu ne pripada pravo na naknadu izgubljene koristu u smislu člana 70. Zakona o eksproprijaciji.

4. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hecegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da je Kantonalni sud pogrešno primjenio materijalno pravo, odnosno nije mu dosudio uvećanje na iznos utvrđen za eksproprisanu nepokretnost. Apelant navodi da mu je naknada za eksproprisane nepokretnosti trebala biti uvećana jer nije dobio zamjensko zemljište, te trpi štetu zbog neiskorištavanja imovine. Takođe, apelant navodi da Kantonalni sud svoje zaključak da apelant koristi navedene parcele izvodi iz dopisa koji mu je dostavio protoivnik predlagača, tj. služba Općine koja je i izvršila eksproprijaciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda prekršeno pravo na imovinu, jer mu je nije dosuđeno povećanje na iznos utvrđen za eksproprisane nekretnine na ime izgubljene koristi zbog nekorištenja imovine. Ustavni sud zapaža da apelant svoje tvrdnje o kršenju prava na imovinu temelji na navodima da je Kantonalni sud donio odluke u postupku u kojem je pogrešno primjenio i protumačio materijalni propis.

7. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da Zakon o eksproprijaciji sadrži odredbe o naknadi za eksproprisane nekretnine, kao i odredbe da vlasnik eksproprisane imovine ima pravo da dobije nakandu za izgubljenu korist koju bi ostvario iskorištavanjem imovine, od dana predaje eksproprisane nepokretnosti do dana prijema u posjed nove, koja mu se daje u zamjenu. Dakle, apelant je imao «ostvariv» zahtjev prema određenim zakonskim propisima, ali je bilo potrebno da dokaže da ispunjava sve propisane uslove. Iz navedenog slijedi da pravo na dio naknade koja je bila predmet tužbenog zahtjeva nije postojeća imovina apelanta, već se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev za sticanje imovine biti riješen u njegovu korist.

9. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud naveo da smatra da nisu ispunjeni uslovi iz člana

70. Zakona o eksproprijaciji, te da apelant nema pravo na uvećanje. Kantonalni sud je to obrazložio činjenicom, koju je utvrdio u postupku, da korisnik eksproprijacije nije ušao u posjed 2/3 eksproprisane imovine, te ovu imovinu apelant koristi za ispašu. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi da se apelantu dosudi naknada za izgubljenu korist koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorištavanja imovine koja mu je eksproprisana, i to za vrijeme od kada je predao eksproprisanu imovinu do dana kada dobije novu imovinu u zamjenu za eksproprisanu, a iz razloga što je utvrdio da apelant još uvijek koristi imovinu. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za donošenje svoje odluke, pozivajući se na relevantan propis. Ovo dalje znači da apelant zbog toga što imovinu koristi za ispašu, kako je sam naveo, nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na naknadu štete po osnovu nemogućnosti korištenja svoje imovine, u skladu sa vežećim zakonskim odbredbama.

10. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što u ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, jer nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na naknadu za izgubljenu korist, jer nije predao u posjed korisniku eksproprijacije dio nekretnine koju koristi za ispašu, pa stoga nema ni «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1277/07 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio