Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-465/07 (N. P.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-465/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 465/07, rješavajući apelaciju Nermina Pešte, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Pešte podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-06-000 563 od 10. novembra 2006. godine, Rješenja Federalnog Zavoda za penziono i invalidsko osiguranje Mostar broj 02/1-1153748865 od 16. avgusta 2006. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru broj 1153748865 od 14. aprila 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Pešto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 15. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-U-06-000 563 od 10. novembra 2006. godine, Rješenja Federalnog Zavoda za penziono i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 02/1-1153748865 od 16. avgusta 2006. godine i Rješenja Kantonalne administrativne službe u Mostaru broj 1153748865 od 14. aprila 2006. godine (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba). Apelant je dopunio apelaciju 26. marta 2008. godine i 16. juna 2009. godine.

2. Kantonalna služba donijela je rješenje broj 1153748865 od 14. aprila 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Zavoda broj 02/1-1153748865 od 16. augusta 2006. godine, kojim je priznato pravo apelantu na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 540,62KM počev od 1. juna 2006. godine.

3. Protiv rješenja Zavoda apelant je tužbom pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-U-06-000 563 od 10. novembra 2006. godine kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući zakonitost pobijanog akta u skladu sa članom 31. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05), utvrdio da je prvostepeni akt donijet u skladu sa Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 18/04, 27/04 i 47/04, u daljnjem tesktu: Uredba). Kantonalni sud je naveo da je članom 3. stav 1. Uredbe propisano da vojni osiguranici koji se, po potrebi službe, otpuštaju iz vojne službe zbogracionalizacije i smanjenja brojnog stanja Vojske FBiH, a koji imaju 45 godina života i 20 godina penzijskog staža i najmanje 3 godine efektivnog staža tokom rata kao vojni osiguranici, stiču pravo na starosnu penziju na prijedlog Federalnog ministarstva odbrane.

4. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da iz rješenja Federalnog ministarstva odbrane proizlazi daje apelantu prestao radni odnos radi ostvarivanja prava na starosnu penziju, kao i da apelant ispunjava uslove za povoljnije sticanje prava na penziju u smislu člana 3. Uredbe. Nadalje, Kantonalni sud je utvrdio da je sastavni dio prvostepenog rješenja obračun za utvrđivanje najpovoljnijeg penzionog osnova, iz kojeg proizlazi da je prvostepeni organ platu apelanta ostvarenu u 1999. godini valoriziraokoeficijentom valorizacije 0,582, dok je plate ostvarene u periodu 2000. do 2003. godine uzeo u nominalnom iznosu, odnosno primjenio koeficijent valorizacije 1,000.

5. Kantonalni sud je, ispitujući da li su nižestepeni organi pravilno utvrdili penzijski osnov, zaključio da je članom 4. Uredbe iz 2004. godine propisano da se vojnom osiguraniku utvrđuje penzijski osnov od prosjeka plaća, ali nije propisano da se taj osnov utvrđuje od nevalorizovanog mjesečnog prosjeka plata, kako je to bilo propisano Uredbom iz 2000. godine. Kantonalni sud je zaključio da je Uredba specijalan propis u odnosu na opšti propis tj. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon PIO), te obzirom da nema posebne odredbe, obračun će se izvršiti u skladu sa čl. 45. i 46. Zakona PIO. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se apelant u tužbi neosnovano pozvao da mu je penzija određena suprotno članu 48. Zakona o službi u vojsci FBiH. Kantonalni sud je utvrdio da je ovim članom propisano da se penzijska osnova utvrđuje od prosjeka nevalorizovanih plata u poslednjih 5 godina prije godine u kojoj ostvaruje prvao na penziju. Međutim, članom 46. Zakona o službi u vojsci FBiH je propisano koji su to uslovi kada osiguranik navršava pravo na starosnu penziju (55 godina života i najmanje 30 godina penzijskog staža, odnosno 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života), te je zaključio da apelant ne ispunjava niti jedan od potrebnih uslova. Zbog svega navedenog Kantonalni sud je zakjučio da su nižestepeni organi pravilno primijenili Zakon PIO i Uredbu, te da su pravilno utvrdili pravo apelanta na penziju i njenu visinu, zbog čega je tužba odbijena kao neosnovana.

6. Apelant u apelaciji nije eksplicitno naveo koja su mu prava povrijeđena osporenom presudom, ali iz navoda proizlazi da se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelant se žali da nije pravilno i zakonito primijenjena Uredba iz 2004. godine, odnosno na činjenicu da je Zavod „nezakonito izvršio primjenu koeficijenta valorizacije“, a što je Kantonalni sud potvrdio. Apelant navodi da im je bilo rečeno da će se penzijski osnov obračunati na osnovu prosjeka nevalorizovanih plata iz predhodnih godina. Nadalje, apelant ističe da je Uredba iz 2004. godine, koje je stupila na snagu 23. maja 2004. godine, prvi put pomenuta u rješenjima Federalnog ministarstva odbrane, te je u istoj navedeno da će se sve što nije regulisano Uredbom regulisati Zakonom PIO, kao i da koeficijent za valorizaciju plata nije objavljen u službenim novinama. Nadalje, apelant se žali da su redovni sudovi prilikom odlučivanja »zaobišli činjenicu» da se na apelanta ne može primijeniti člana

32. Zakona PIO jer se radi o vojnim osiguranicima. Nadalje, apelant navodi da su sudovi «nedosljedni u rješavanju ovakvih predmeta» te da za iste situacije donose različite odluke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zapaža da su osnovni prigovori apelanata da je Kantonalni sud pogrešno primjenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su upravni organi proveli postupak radi utvrđivanja prava apelanta na penziju i njenu visinu. Nezadovoljan rješenjem upravnih organa apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je donio presudu te utvrdio da je postupak proveden u skladu sa zakonom i primjenom relevantnih pozitivnih propisa. Također, Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega tužba apelanta nije osnovana, kao ni tužbeni prigovori u odnosu na odlučenja upravnih organa. Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Ustavni sud smatra da u apelaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-465/07 (N. P.) | Sudska praksa | Aktio