Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1592/07 (Zemljoradnička zadruga “Brka” Brčko)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1592/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1592/07, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge „Brka“ Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine(«Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemljoradničke zadruge “Brka” Brčko podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta broj 097-0-Pž-06-000096 od 3. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta broj Ps-9/00 od 6. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zemljoradnička zadruga “Brka” Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Sejfudin Krnjić, podnio je 5. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Pž-06-000096 od 3. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tesktu: Osnovni sud) broj Ps-9/00 od 6. oktobra 2006. godine. Apelant je 13. juna 2007. godine precizirao apelaciju.

2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-9/00 od 6. oktobra 2006. godine utvrđeno je kao nesporno potraživanje apelanta prema PD „Posavini“ Brčko (u daljnjem tekstu: prvotuženi), koji je u stečaju i obavezan je tuženi da apelantu isplati iznose po računima navedenim u dispozitivu presude, kao i da plati apelantu troškove parničnog postupka. Tačkom 2. dispozitiva presude apelant je odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva. Tačkom 3. dispozitiva presude tužba apelanta protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotuženi) odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužbu prvobitno podnio DOO PP „Spreča“ Donje Vukovije Kalesija, ali je na osnovu ugovora o ustupanju potraživanja apelant nastavio postupak. Apelant je također tužio i drugotuženog, te su postupci spojeni, a apelant je precizirao tužbeni zahtjev na način da je tražio da mu prvotuženi i drugotuženi solidarno ispalte iznose po računima, sa kamatom i troškovima postupka. Nakon provedenog postupka Osnovni sud je zaključio da je prednik apelanta blagovremeno prijavio potraživanje u likvidacionom postupku koji je otvoren nad prvotuženim, ali je zbog nepotpune dokumentacije upućen na parnicu. Prvotuženi je priznao tužbeni zahtjev, pa je ovaj dio tužbenog zahtjeva sud usvojio.

3. U odnosu na drugotuženog Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor drugotuženog o nedostatku pasivne legitimacije. Naime, Osnovni sud je zaključio da drugotuženi nikada nije bio u dužničko-povjerilačkom odnosu sa apelantom, pa nije ni u zakonskoj obavezi da apelantu izmiri potraživanja iz tužbenog zahtjeva.Također, Osnovni sud je zaključio da je i prigovor zastare potraživanja, koji je istako drugotuženi, osnovan. Osnovni sud se pozvao na član 354. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga i potraživanje naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da potraživanje teče odvojeno, za svaku isporuku robe, izvršenu uslugu ili rad, te je zaključio da je apelant podnio tužbu protiv drugotuženog 24. novembra 2005. godine, a potraživanja su nastala 1998. godine. Nadalje, Osnovni sud se pozvao na član 124. ZOO kojim je propisano da u dvostranim ugovorima kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu druga može, ako ništa drugo nije određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze. S tim u vezi, obzirom da je apelant zahtijevao ispunjenje obaveze od prvotuženog, Osnovni sud je usvojio dio tužbenog zahtjeva koji je prvotuženi priznao, osim iznosa od 500 KM, a u vezi sa odredbama člana 179. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji u Brčko Distriktu BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ broj 1/02).

4. Rješavajući po žalbi, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-Pž-06-000096 od 3. aprila 2007. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Apelacioni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari zahtjev apelanta za utvrđivanje i isplatu novčanog potraživanja proisteklog iz poslovnog odnosa DOO PP "Spreča" Donje Vukovije Kalesija i prvotuženog iz 1998. godine, koje je u toku postupka preneseno na tužitelja po osnovu ugovora o ustupanju potraživanja. Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud u odnosu naprvotuženog utvrdio postojanje obaveze prema apelantu. Apelacioni sud je istakao da je prvostepenisud utvrdio da je tužba protiv drugotuženog podnijeta nakon proteka roka iz člana 374. Zakona o obligacionim odnosima ZOO, te je naveo da je ovaj zaključak pravilan. Apelacioni sud se pozvao na član 361. ZOO, kojim je propisano da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Također, Apelacioni sud je utvrdio da je odredbom člana 374. ZOO propisano je da međusobno potraživanje pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga kao i potraživanje naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima zastarjevaju za tri godine. Apelacioni sud je istakao da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je usvajanjem prigovora zastarjelosti tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženog odbijen, dajući za takvu odluku valjane razloge, koje je prihvatio i Apelacioni sud.

5. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da su bez uticaja na odluku u ovoj pravnoj stvari žalbeni navodi apelanta da je mogao podnijeti tužbu tek nakon što je drugotuženi preuzeo imovinu prvotuženog, obzirom da je već članom 12. Aneksa od 18. avgusta 1999. godine Konačne odluke Arbitražnog tribunala za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčkog od 5.marta 1999. godine propisano da "Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta i imaju ovlašćenje, uz odobrenje Supervizora, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u skladu sa primjenjivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora.". Nadalje, Apelacioni sud se pozvao na odredbe člana 2. Zakona o zemljoradničkim zadrugama BiH ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH", broj 19/02), odnosno člana 14. Opšteg zakona o zadrugama ("Službeni glasnik BiH", broj 18/03) u vezi sa članom 374. ZOO. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da okolnost što je Skupština Brčko Distrikta BiH preuzela poljoprivredno i nepoljoprivredno zemljište od prvotuženog ne daje samo po sebi pravo apelantu da zahtijeva isplatu potraživanja od drugotuženog. Nadalje, Apelacioni sud je istakao da drugotuženi nije preuzeo cjelokupnu imovinu prvotuženog u namjeri da osujeti potraživanje povjerioca, već je nad prvotuženim otvoren postupak likvidacije, koji je preveden u stečajni postupak, a koji se treba okončati po odredbama člana 37. tačka 2., člana 107. tačka 1. i člana 108. tačka 1. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji u Brčko Distriktu BiH.

6. Apelacioni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog nije osnovan i zbog nedostatka pasivne legitimacije. Apelacioni sud je zaključio da zbog svih navedenih razloga nisu osnovani ni žalbeni prigovori o povredi prava apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je apelantu priznato njegovo potraživanje koje je proisteklo iz ugovora o prenosu potraživanja i prihvaćen zahtjev za isplatu tog potraživanja od strane prvotuženog, pa se realizacija tog potraživanja ima provesti u stečajnom postupku u skladu sa relevantnim propisima.

7. Apelant se žali da je ovakvim postupanjem Osnovnog suda i Apelacionog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak u građanskim stvarima, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u činjenici da su sudovi usvojili prigovor zastare potraživanja i nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog. Apelant navodi da ni on, niti njegov prednik nisu mogli znati u momentu prodaje robe, odnosno nastanka prava prema PO "Posavina" Brčko kakvi će biti propisi. Osim toga, apelant se žali što je drugotuženi mogao preuzeti prava bez obaveza. Nadalje, apelant se u odnosu na povredu prava na imovinu žali što je odbijanjem tužbe protiv drugotuženog apelant ostao bez mogućnosti da naplati svoje dosuđeno potraživanje. Apelant opet ističe da ako je drugotuženi preuzeo prava od prvotuženog morao je preuzeti i obaveze, te da je znao da će prvotuženi ostati bez imovine ne bi stupio u poslovni odnos s njim.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog odluke sudova da se tužba u odnosu na drugotuženog odbije i to zbog nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja.

11. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su sudovi, nakon provedenog postupka, utvrdili na drugotuženi nije bio u dužničko-povjerilačkom odnosu sa apelantom, odnosno da nije pasivno legitimisan, o čemu su dali jasna obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Obzirom na zaključak redovnih sudova o nedostatku pasivne legitimacije na strani drugotuženog, Ustavni sud smatra da nije ni bilo potrebe za razmatranjem prigovora zastare potraživanja u odnosu na drugotuženog. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant navodi i da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog odluka sudova kojim je tužba protiv drugotuženog odbijena kao neosnovana i neblagovremena, zbog čega «neće moći naplatiti svoje potraživanje od prvotuženog koji je u stečaju». Ustavni sud zapaža da su ovakvi navodi o kršenju prava na imovinu neosnovani zato što je apelantov tužbeni zahtjev usvojen u odnosu na prvotuženog. Činjenica da li će se to potraživanje moći naplatiti u stečajnom postupku ne predstavlja kršenje prava na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a apelant ničim drugim ne argumentuje svoje navode o kršenju ovog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovan.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović