Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1445/07 (N. V.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1445/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-1445/07, rješavajući apelaciju Nebojše Vrhovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nebojše Vrhovca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-

829/05 od 5. januara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-2271/03 od 27. jula 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-2411/01 od 12. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nebojša Vrhovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa advokat Zoran Bubić, podnio je 18. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-829/05 od 5. januara 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2271/03 od 27. jula 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2411/01 od 12. juna 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-2411/01 od 12. juna 2003. godine utvrđeno je da je pravno valjan ugovor o zamjeni stanova koji su zaključili Drago Raković (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelant, kao i ugovor o korištenju stana koji su zaključili tužitelj i ODO „Zavod za izgradnju“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), te je utvrđeno da je tužitelj zakoniti nosilac stanarskog prava na stanu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: sporni stan). Tačkom 2. dispozitiva presude naređeno je apelantu da stan preda u posjed tužitelju. Apelant i drugotuženi su obavezani da solidarno plate tužitelju troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je utvrdio da je tužitelj, koji je bio nosilac stanarskog prava na stanu u Čelincu zamjenio 1993. godine svoj stan sa apelantom, koji je bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je ugovor o zamjeni stanova zaključen u zakonom propisanoj formi i da je vlasnik stanova dao saglasnost, čime su ispunjeni uslovi iz člana 32. Zakona o stambenim odnosima i član 72. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je utvrdio da je apelant, u vrijeme zaključenja ugovora, radio u Čelincu, dok je tužitelj bio zaposlen u Banja Luci, te da je apelant sumnjao da bi vlasnik stana mogao donijeti odluku o racionalizaciji stanova. Sud nije prihvatio apelantov navod da je zaključio ugovor o zamjeni jer mu je obećano da će i njegov brat dobiti manji stan.

3. Nadalje, sud je utvrdio da je apelant pokrenuo upravni postupak radi povrata spornog stana u posjed, u skladu sa Zakonom o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik“ Republike Srpske br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01 i dalje, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te da je na osnovu pravosnažene odluke uveden u posjed spornog stana. Međutim, sud je utvrdio da u skladu sa članom 2a. stav 5. Zakona o prestanku primjene ima pravo po tužbi tužitelja utvrditi valjanost zaključenog ugovora, te je odbio prigovor apelanta da se radi o presuđenoj stvari jer je valjanost ugovora riješena u upravnom postupku, kako je to apelant tvrdio. Zbog svega utvrđenog sud je zaključio da je tužitelj na zakonit način stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, te je apelantu naređeno da mu taj stan preda u posjed.

4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Okružni sud je donio presudu broj Gž-

2271/03 od 27. jula 2005. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant žalbenim navodima nije doveo u sumnju zaključenje prvostepenog suda. Okružni sud je utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je ugovor o zamjeni stanova pravno valjan jer je zaključen u skladu sa odredbama člana 32. Zakona o stambenim odnosima. Okružni sud nije prihvatio žalbeni navod apelanta da je osnov za zaključenje ugovora o zamjeni bio nedopušten. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud analizirao sve provedene dokaze i pravilno zaključio da je motiv za zamjenu stanova kod apelnata bila činjenica što je radio u Čelincu i što je sa vlasnikom stana imao problema. Okružni sud je utvrdio da je neosnovan navod apelanta da je zamjenom stanova trebao da riješi stambeno pitanje i svom bratu, te da je to osnovna pobuda apelanta i kauza za zaključenje ugovora. Okružni sud je naveo da je tužitelj na osnovu ugovora o zamjeni na dobrovoljan način stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu u Banja Luci, u skladu sa članom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, kao i u skladu sa članom 32. Zakona o stambenim odnosima i odredbama ZOO.

5. Protiv presude Okružnog suda apelant je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu Rev-

829/05, od 5. januara 2007. godine kojom se revizija odbija kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepeni sud utvrdio činjenice u vezi sa zaključenjem ugovora o zamjeni stanova između tužitelja i apelanta. Takođe, prvostepni sud je utvrdio da su apelant i tužitelj vodili upravni postupak po zahtjevu za povrat stanova u kojima su živjeli prije zaključenog ugovora iz 1993. godine, te je apelant u upravnom postupku uveden u posjed spornog stana u Banja Luci. Vrhovni sud je zaključio da su na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi utvrdili da su ispunjeni uslovi iz člana 32. Zakona o stambenim odnosima i ZOO, te da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Vrhovni sud je naveo da je bez značaja činjenica da su upravni organi utvrđivali valjanost ugovora o zamjeni stanova, pri čemu su zaključili da ugovor nije pravno valjan. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nadležnost upravnih organa definisana članom 25. Zakona o ministarstvima, kao i Zakonom o prestanku primjene, ali da navedenim zakonima upravnim organima nije data nadležnost odlučivanja o valjanosti ugovora. O pravnoj valjanosti ugovora, prema stavu Vrhovnog suda, mogu odlučivati samo sudovi u zakonom propisanom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da upravni organi, eventualno, mogu raspraviti o valjanosti ugovora kao o predhodnom pitanju, ali zaključak o tome ne unose u dispozitiv rješenja.

6. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se apelant neosnovanao poziva na Zakon o prestanku primjene, koji se u konkretnom slučaju ne može primijeniti, jer se apelant ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenim licem. Vrhovni sud je naveo da je tačno da je izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/99) utvrđeno da svi ugovori zaključeni u periodu od 1. aprila 1992. godine do 19. decembra 1998. godine prestaju da važe, ali je izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/99) utvrđeno da će se sva lica koja su napustila stanove smatrati izbjeglicama, osim ukoliko su napustila stanove iz razloga nevezanih za sukob. Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da apelant nije napustio stan zbog ratnih sukoba. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je naknadnim izmjenama Zakona o prestanku primjene utvrđeno da upravni organ mora prekinuti postupak povrata stana u slučaju kada je zaključen ugovor o zamjeni stanova, do donošenja sudske odluke o valjanosti ugovora o zamjeni. Također, Vrhovni sud je istakao da je cilj imovinskih zakona o povratu stanova izbjeglicama i raseljenim licima uspostavljanje stanja koje je bilo prije rata, a koje se zbog rata promijenilo. Međutim, u konkretnom slučaju Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije bio lišen stana usljed rata, već je do promjena došlo dobrovoljno i u skladu sa zakonom. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana tvrdnja apelanta da je ugovor prestao važiti ex lege, te je reviziju apelanta odbio kao neosnovanu.

7. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u činjenici da je u konkretnom slučaju u predmetnom postupku o njegovom pravu na povrat stana odlučeno u upravnom postupku, u kojem je apelantu utvrđeno pravo na povrat stana i uveden je u posjed stana u Banja Luci. Apelant ističe sa su Zakonom o prestanku primjene regulisana sva pitanja povrata stanova koji su napušteni u vremenskom periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, te se ovaj zakon ima primjenjivati. Apelant ističe da je ovim zakonom utvrđeno da svi ugovori zaključeni u navedenom periodu prestaju da važe. Apelant nadalje ističe da su nadležni upravni organi bili nadležni za postupanje po zahtjevu za povrat stana, te su upravni organi i vratili stan u Banja Luci u posjed apelantu. Nadalje, apelant ističe da se naknadne izmjene Zakona o prestanku primjene, i to član 2.a. i 6. iz 2001. godine ne mogu primijeniti na njegov slučaj, koji je tada već bio pravosnažno okončan i on uveden u posjed stana. Apelant se žali da su sudovi pogrešno primijenili materijalni propis, odnosno Zakon o stambenim odnosima i da su pogrešno utvrdili da se na apelantov slučaj ne može primjeniti Zakon o prestanku primjene, u smislu utvrđivanja valjanosti ugovora o zamjeni stanova u sudskom postupku, te da nisu cijenili da je apelant bio ograničeno sposoban u vrijeme zaključenja ugovora o zamjeni.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant je osporio presude Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog sud zbog odluke da je pravno valjan ugovor kojim je apelant 1993. godine zamjenio stan sa tužiteljem. Apelant smatra da je ovakvim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, dom i imovinu.

11. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali jasne i detaljne razloge za donošenje svojih odluka. Ustavni sud, također primjećuje da su se redovni sudovi, u cilju ispitivanja valjanosti ugovora, pozvali na odredbe Zakona o stambenim odnosima i ZOO, kao i na odredbe Zakona o prestanku primjene, u dijelu koji je relevantan za konkretnu situaciju. U vezi sa navodom apelanta da sudovi nisu mogli i trebali da ispituju valjanost ugovora jer je o tome odlučeno u upravnom postupku, Ustavni sud primjećuje da su ovi navodi apelanta neosnovani. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su sudovi obrazložili da je u konkretnom slučaju primjenljiv Zakon o stambenim odnosima a ne Zakon o prestanku primjen, budući da apelant nije bio izbjeglica niti je stan napustio zbog ratnih dejstavaU tom pravcu sudovi su na tri instance izveli zaključak o valajnosti ugovora o zamjeni stanova. Nadalje, Vrhovni sud je obrazložio da je različita nadležnost upravnih organa u vezi sa zahtjevima za povrat stanova od nadležnosti suda u postupku u kojem ispituje valjanost ugovora o zamjeni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno primijenjeni, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (op.cit., Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a apelant u apelaciji ponavlja navode koje je iznio u žalbi i reviziji, a o kojima je odlučio Vrhovni sud, kao i nižestepeni sudovi i za koje su dali jasne i valjane razloge. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na postupke koje apelant osporava apelacijom.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantao kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Apelant, također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati opravdanim navode o kršenju navedenih prava koje bi bilo potrebno meritorno ispitati, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju,također očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1445/07 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio