Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1521/07 (M. R.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1521/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine u predmetu broj AP-1521/07, rješavajući apelaciju Marka Radeljaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Radeljaka podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Rev-06-000596 od 20. marta 2007. godine, rješenja Okružnog suda Doboj, broj 013-0-Gž-06-000089 od 29. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Teslić, broj Rs-31/05 od 12. septembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Radeljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz- Banje Vrućice, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnio je 25. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000596 od 20. marta 2007. godine, rješenja Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-06-000089 od 29. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda Teslić (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-31/05 od 12. septembra 2005. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj Rs-31/05 od 12. septembra 2005. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000089 od 29. marta 2006. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba kojom je zahtjevao da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod AD „Teslić-Prevoz“ Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi), da se tuženi obaveže da apelanta vrati na posao, na ranije radno mjesto u skladu s njegovim stručnim i radnim sposobnostima, da apelantu naknadi izgubljenu dobit na ime neispaćenih plaća za period kada nije radio do povratka na posao, te da apelantu izmiri sve zakonske obaveze kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000596 od 20. marta 2007. godine revizija koju je apelant izjavio protiv rješenja Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000089 od 29. marta 2006. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud tokom postupka utvrdili da je apelant kod tuženog bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme do 31. decembra 1992. godine kada je prestalo njegovo radno angažovanje zbog ratnih događanja, da tuženi apelantu nije dostavio rješenje o prestanku radnog odnosa, da apelant nije podnosio pismeni zahtjev tuženom radi zaštite prava iz radnog odnosa, kao i da je apelant tužbu sudu podnio 31. maja 2001. godine, po proteku prekluzivnih rokova. Stav je Vrhovnog suda da je odluka drugostepenog suda pravilna i utemeljena na zakonu, budući da je apelant propustio da podnese pismeni zahtjev tuženom radi zaštite njegovih prava iz radnog odnosa po prestanku ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine, odnosno po proteku prekluzivnog roka zbog čega nije bilo moguće udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu.

4. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3. e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelant smatra da su mu odbacivanjem tužbe kao neblagovremene povrijeđena ustavna prava navedena u apelaciji. Ustavni sud ukazuje na to da je o istim činjeničnim i pravnim pitanjima već odlučivao u svojoj odluci broj AP 683/07 od 7. jula 2008. godine (odluka dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je ukazao da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova ima upravo svrhu da omogući sudovima i drugim nadležnim organima da isprave eventualna kršenja prava, pa propuštanje propisanih rokova ili neispunjavanje drugih formalnih uslova koji se zakonom traže, onemogućava zakonom propisane organe i redovne sudove da pruže djelotvornu zaštitu. U konkretnom slučaju, Vrhovni i Okružni sud su, kod odlučivanja da li su ispoštovani zaknom propisani rokovi za traženje zaštite pred sudom, uzeli u obzir sve okolnosti o čemu su dali jasna i detaljna obrazloženja u svojim odlukama. U vezi s tim, sudovi su utvrdili da čak ni nakon zvaničnog proglašenja prastanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, 19. juna 1996. godine, apelant nije, u periodu dužem od dvije godine, poduzeo nikakve korake u pravcu traženja zaštite svojih prava. Budući da je apelant propustio prekluzivni rok da traži zaštitu svojih prava kod poslodavca, onemogućio je sud da meritorno raspravlja o njegovom tužbenom zahtjevu. Iz navedenog proizlazi da apelant nije iskoristio sve pravne lijekove koje je imao prema zakonu.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1521/07 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio