Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-598/07 (N. P., A. P. i A. M.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-598/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine u predmetu broj AP 598/07, rješavajući apelaciju Nermina Pašalića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Pašalića, Amira Pašalića i Amire Mustafić podnesena protiv presude Kantonalnog suda Tuzla, broj 003-0-Kž-06-000266 od 16. novembra 2006. godine u odnosu na stav I u osuđujućem dijelu, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Pašalića, Amira Pašalića i Amire Mustafić podnesena protiv presude Kantonalnog suda Tuzla, broj 003-0-Kž-06-000266 od 16. novembra 2006. godine u odnosu na stav II u vezi sa imovinsko-pravnim zahtjevom apelanata, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nermin Pašalić, Amir Pašalić i Amira Mustafić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Živinica, podnijeli su 13. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Kž-06-000266 od 16. novembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda Živinice (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Kp-206/04 od 19. juna 2006. godine, optuženi M.D. oglašen je krivim zbog krivičnog djela-teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelom iz člana 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, pa ga je sud primjenom čl. 5., 41., 42., 43., 49. i 50. st. 1. i 6. i člana 51. stav 1. tačka d) KZ FBiH, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci.
3. Kantonalni sud, rješavajući po žalbi apelanta kao oštećenih, donio je presudu, broj 003-0-Kž-
06-000266 od 16. novembra 2006. godine, kojom je u stavu I žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepene presude zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povreda krivičnog zakona odbacio kao nedopuštenu. Stavom II žalbu izjavljenu protiv prvostepene presude zbog odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu je odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu je potvrdio. U obrazloženju presude je navedeno da apelanti nisu postavili u toku postupka imovinsko-pravni zahtjev, naprotiv iz iskaza apelanata Nermina Pašalića i Amira Pašalića kao svjedoka proizilazi da su isti zajedno sa sestrom naplatili štetu od osiguravajućeg društva, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije odlučivao o imovinskopravnom zahtjevu.
4. Apelanti smatraju da im osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
6. Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.
7. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U odnosu na zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud primjećuje da apelanti u predmetnom krivičnom postupku nisu postavili imovinsko-pravni zahtjev. Međutim, apelanti su imali pravo ukoliko nisu bili zadovoljni sa visinom naplaćene štete od strane osiguravajućeg društva, isto ostvariti podnošenjem tužbe pred nadležnim sudom, iako nisu upućeni od strane suda u krivičnom postupku. Prema tome, pošto apelanti nisu pokrenuli parnični postupak radi namirenja svoga potraživanja, Ustavni sud konstatuje da nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, pa se apelacija i u ovom dijelu ne može razmatrati.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović