Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1460/07 (P. E.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1460/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1460/07, rješavajući apelaciju Predraga Erića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Predraga Erića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-
189/05 od 20. februara 2007. godine, zbog toga što nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Predrag Erić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Gordana Dragičević, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-189/05 od 20. februara 2007. godine.
2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/III-23-P-3644/99 od 4. juna 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana koji se nalazi na Trgu zlatnih ljiljana broj 22/priz. 1 u Sarajevu.
3. Uprava je utvrdila da je predmetni stan proglašen trajno napuštenim Rješenjem Uprave za kadrovske i pravne poslove-Odsjek vojno-stambenog fonda pri Generalštabu Armije BiH broj 8/27-6-NT-2256/06 od 24. maja 1996. godine. Takođe je utvrđeno da je apelant 1. oktobra 1999. godine podnio zahtjev za povraćaj tog stana. S obzirom na to da je prema članu 5 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje u posjed stanova koji su proglašeni napuštenim bio 4. juli 1999. godine, a za stanove koji nisu proglašeni napuštenim 4. oktobar 1999. godine, odnosno prema članu 18e navedenog zakona za uništene i oštećene stanove 4. juli 2002. godine, Uprava je zaključila da je apelant podnio zahtjev nakon što je protekao zakonom propisani rok. Uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, Uprava je odlučila kao u dispozitivu rješenja.
4. Razmotrivši apelantovu žalbu protiv Rješenja Uprave broj 23-04/III-23-P-3644/99 od 4. juna 2003. godine, Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo Rješenje broj 27/02-23-4241/03 od 13. februara 2004. godine. Ministarstvo je tim rješenjem poništilo osporeno rješenje i predmetnu stvar riješilo tako što je odbacilo apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana kao neblagovremen. Ministarstvo je konstatovalo da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je proglašen trajno napuštenim, pa je, prema odredbi člana 5 Zakona o prestanku primjene, krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povraćaj tog stana bio 4. juli 1999. godine. Iz toga proizilazi da je apelantov zahtjev za povraćaj predmetnog stana od 1. oktobra 1999. godine podnesen neblagovremeno u smislu citirane zakonske odredbe i da je prvostepeni organ pogrešno taj zahtjev odbio kao neosnovan, pa je zbog toga Ministarstvo odlučilo kao u dispozitivu rješenja.
5. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-4241/03 od 13. februara 2004. godine. Kantonalni sud je Presudom broj U-189/05 od 20. februara 2007. godine tužbu odbio.
6. Apelant tvrdi da je rješenje o proglašenju stana trajno napuštenim nezakonito i da je tek u postupku pred organima uprave saznao za postojanje tog rješenja, te da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni materijalno i procesno pravo. Time su mu povrijeđena prava iz člana II/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 st. 1 i 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
8. Shodno pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će da koristi pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5 Zakona o prestanku primjene propisano da zahtjev za povraćaj stana koji je proglašen napuštenim može da se podnese do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju, osporenim odlukama je utvrđeno da je apelant podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed 1. oktobra 1999. godine, odnosno nakon što je protekao zakonom propisani rok.
10. Dakle, da bi u postupku pred Ustavnim sudom moglo da se raspravlja o povredi prava zaštićenih Ustavom, apelant je morao blagovremeno da podnese zahtjev za povraćaj u posjed stana ili da opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i Odluka broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Kako apelant nije blagovremeno podnio zahtjev za povraćaj predmetnog stana, niti je uspio da opravda ovaj svoj propust, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za povraćaj stana nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno, van roka, podnio zahtjev na osnovu kog nadležni organi uprave i Kantonalni sud nisu mogli meritorno da odlučuju zato što nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović