Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2084/08 (V.Z.,)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2084/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP-2084/08, rješavajući apelaciju V.Z., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.Z., podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 851 od 16. aprila 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. V.Z., (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Milisav St. Vasić, advokat iz Loznice, Republika Srbija, podnijela je 10. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 851 od 16. aprila 2008. godine.
2. Osnovni sud u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj Rs-23/03 od 25. decembra 2003. godine utvrdio da je apelantici nezakonito prestao radni odnos kod tužene Republike Srpske-Ministarstva finansija Republike Srpske-Poreske uprave Republike Srpske-Područni centar Zvornik (u daljnjem tekstu: tužena) sa danom 21. aprilom 1992. godine, pa je naložio tuženoj da apelanticu vrati na posao, na poslove inspektora društvenih prihoda i uspostavi joj radno-pravni status. Nadalje, presudom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelantice za isplatu neisplaćenih plata, pa je obavezana tužena da joj na ime neisplaćenih plata isplati iznos od 19.315,20 KM, kao i plate počev od 30. novembra 2003. godine, pa do vraćanja na posao, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva apelantica odbijena. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se tužena obaveže da joj uplati doprinose PIO za vrijeme od prestanka radnog odnosa pa do vraćanja na posao, sud se oglasio apsolutno nenadležnim i u tom dijelu odbacio tužbu.
3. Osnovni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica radila kod tužene sve do 6. aprila 1992. godine, te da je joj je tužena zaključila radni odnos sa 21. aprilom 1992. godine, ali da nije donijela niti uručila rješenje o prestanku radnog odnosa, čime je, prema mišljenju Osnovnog suda, povrijeđena odredba člana 23. stav 2. tada važećeg Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89, 42/90 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 12/92, u daljnjem tekstu: ZOPRO), i nezakonito prestao radni odnos.
4. Tužena je izjavila žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj Rs-23/03 od 25. decembra 2003. godine, koju je Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) uvažio Rješenjem broj Gž-
146/04 od 23. juna 2006. godine, ukinuo osporenu presudu i tužbu odbacio kao nedopuštenu.
5. Okružni sud je konstatovao da je osporenom presudom pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Naime, naveo da je, u vrijeme ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj važio Zakon o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 11/94), koji u članu 37. propisuje da zaposleni u državnim organima protiv svakog rješenja ili dugog akta kojim je odlučeno o njihovim pravima i obavezama imaju pravo da podnesu prigovor funkcineru koji rukovodi državnim organom, u roku od 8 dana od dana uručenja rješenja, a funkcioner je dužan da o njemu odluči u roku od 15 dana. Nadalje, ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnesenom prigovoru, ili ako zaposleni nije zadovoljan odlukom funkcionera, zaposleni se može obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana. U vezi sa tim, sud je napomenuo da je neosporna činjenica da apelantica nije radila kod tužene od 6. aprila 1992. godine i da joj se nije obraćala sa zahtjevom u vezi svog radnopravnog statusa sve do 1999. godine, iako u tome nije imala nikakve zapreke, te da je tada saznala da joj je kod tužene prestao radni odnos zaključenjem radne knjižice sa 21. aprilom 1992. godine, i da u vezi sa saznanjem za takvo stanje stvari nije tražila internu zaštitu prava kod tužene kao poslodavca, već da se 18. aprila 2001. godine tuženoj obratila prvi put sa pismenim zahtjevom, a da pri tom nije prigovarala prestanku radnog odnosa. Okružni sud je istakao da sam sadržaj tog zahtjeva, a i kasnijih apelanticinih prismenih zahtjeva jasno ukazuje da nema značaj zahtjeva za internu zaštitu povrijeđenog prava iz radnog odnosa, već da ima značenje zahtjeva za ponovno zasnivanje radnog odnosa kod tužene, bez osporavanja zakonitosti njegovog prestanka. S obzirom da je apelantici radni odnos prestao 21. aprila 1992. godine, Okružni sud je konstatovao da se rokovi za internu i sudsku zaštitu imaju računati od dana prestanka zastoja zastarjevanja, odnosno dana ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. Konstatujući da je Odlukom Narodne skupštine RS, objavljene u «Službenom glasniku RS» broj 15/96, 19. juna 1996. godine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, a apelantica nije podnijela pismeni prigovor tuženoj zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, dok je tužbu podnijela tek 2. aprila 2003. godine, sud je ocijenio da je, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, predmetna tužba nedopuštena.
6. Apelantica je izjavila reviziju protiv Rješenja Okružnog suda broj Gž-146/04 od 23. juna 2006. godine, koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 851 od 16. aprila 2008. godine.
7. Vrhovni sud je konstatovao da je zaključak drugostepenog suda o nedopuštenosti tužbe pravilan. Naveo je da je u spornom periodu kada je apelantici prestao radni odnos na snazi bio ZOPRO, čijim članom 80. stav 1. je propisano da radnik ima pravo da nadležnim organima u organizaciji odnosno poslodavcu podnese zahtjev radi ostvarenja prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima, a da taj prigovor prema stavu 2. istog člana radnik podnosi organu utvrđenom opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava. U vezi sa tim, sud je zaključio da se dan saznanja za povredu prava ne može cijeniti samo prema danu saznanja za postojanje rješenja kojom je povrijeđeno pravo radnika, već i prema danu kada je apelantica objektivno bila u mogućnosti da shvati da su joj prava povrijeđena i da zatraži internu i sudsku zaštitu. Činjenica da apelantici nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa u razumnom roku nije oslobađala apelanticu obaveze da podnese prigovor nadležnom organu tužene u skladu sa stavom 2. člana 80. ZOPRO, i da je njen propust što se obratila sudu tek 2. aprila 2003. godine, a da prethodno nije u zakonskom roku zatražila internu zaštitu prava. Nadalje, sud je zaključio da su do 19. juna 1996. godine, kada je odlukom Narodne skupštine Republike Srpske ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja, postojali opravdani razlozi za propuštanje apelantice da se obrati nadležnom organu tužene radi zaštite svojih prava, ali da su nakon navedenog datuma ti razlozi prestali da postoje, pa je, shodno tome, sud odlučio kao u dispozitivu rješenja.
8. Apelantica smatra da je u predmetnom postupku povrijeđeno njeno pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelantica mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelantica odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelantica nije ispoštovala formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju apelantica osporava rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 851 od 16. aprila 2008. godine, kojim je potvrđeno rješenje Okružnog suda Gž-146/04 od 23. juna 2006. godine, a kojim je odbačena apelantičina tužba.
12. Dakle, Okružni sud i Vrhovni sud nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantice i osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela prigovor čime je izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti prigovor ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja prigovora, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica nepodnošenjem prigovora tuženoj, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te redovni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogli meritorno odlučivati o apelantičinoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelantica nije iscrpila pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović