Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3136/08 (S. K.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3136/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 3136/08, rješavajući apelaciju Save Kukolj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Kukolj podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-

001104 od 18. jula 2008. godine, i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Ž-473/03 od 27. decembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Sava Kukolj (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Svetozar V. Davidović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 6. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-001104 od 18. jula 2008. godine, i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-473/03 od 27. decembra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-115/00 od 7. novembra 2003. godine, tužena JODP za Telekomunikacije Republike Srpske, (u daljnjem tekstu: tužena), obavezana je da apelanticu kao tužiteljicu rasporedi na radno mjesto, te omogući rad na radnom mjestu koje odgovara njenoj školskoj spremi i radnom iskustvu, da na ime tužiteljice izvrši isplatu doprinosa po osnovu penzijskog i zdravstvenog osiguranja za period od 1. marta 1999. godine do dana vraćanja na posao, da isplati tužiteljici na ime neisplaćenog ličnog dohotka iznos od 23.537, 20 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 7. novembra 2003. godine pa do isplate, da na ime dospjele kamate na neisplaćeni lični dohodak uplati iznos od 9.541,08 KM, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu ostalih naknada po osnovu rada u ukupnom iznosu od 5.831, 83 KM, te isplatu kamata, odbijen je kao neosnovan.

3. Rješavajući po žalbi tužene, Okružni sud donio je rješenje, broj Ž-473/03 od 27. decembra 2005. godine, kojim je uvažio žalbu tužene, ukinuo osporenu presudu Osnovnog suda i tužbu apelantice odbacio kao neblagovremenu. Okružni sud je obrazložio da je prema članu 57. Zakona o radnim odnosima apelantica imala mogućnost da u roku od 15 dana se obrati nadležnom sudu radi zaštite svojih prava, nakon što tužena nije donijela odluku po njenom prigovoru u roku od 15 dana. Obzirom da se apelantica obraćala tuženoj sa prigovorom 4. januara 2000. godine, a tužbu sudu podnijela 30. marta 2000. godine, tj. nakon isteka roka za podnošenje tužbe, njena tužba je neblagovremena, te nisu ispunjene procesne pretpostavke za sudsku zaštitu.

4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-001104 od 18. jula 2008. godine, odbijena je kao neosnovana revizija apelantice koju je izjavila protiv drugostepenog rješenja. Vrhovni sud je naveo da je apelantica saznala za prestanak radnog odnosa kod tužene od oktobra 1995. godine, a da je tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa podnijela sudu 30. marta 2000. godine, tj. po proteku roka od godinu dana od kada joj je prestao radni odnos, a u svakom slučaju po proteku rokova iz člana 56. i 57. Zakona o radnim odnosima. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelantice da su nižestepeni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo i donijeli odluku na štetu apelantice.

5. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice, već je njena tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelantica nije u zakonom propisanom roku podnijela tužbu nadležnom sudu, čime je izgubila pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, te nadležni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogali meritorno odlučivati o apelantičinoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3136/08 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio