Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2450/08 (S. R.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2450/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 2450/08, rješavajući apelaciju Save Račić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Račić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 430 od 9. jula 2008. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Sava Račić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Mirko Pejović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 7. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 430 od 9. jula 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-1474/04 od 8. novembra 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 643 od 28. januara 2008. godine, odbačena je kao neblagovremena apelantkinjina tužba od 1. aprila 2003. godine, podnesena protiv „Jelšingrada“ FAM a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), kojom je tražila od suda da obaveže tuženog da joj isplati na ime neisplaćenih plata za cijelu 2001. godinu iznos od 2.468,00 KM, za period od 1. januara do 10. marta 2002. godine iznos od 409,00 KM, na ime jubilarne nagrade za 20 godina neprekidnog radnog staža iznos od 200,00 KM, na ime otpremnine iznos od 1.496,00 KM i na ime novčane pomoći zbog smrti člana uže porodice iznos od 750,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 10. marta 2002. godine, kao dana prestanka radnog odnosa, pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju prvostepenog i drugostepenog rješenja je navedeno da je mjerodavno pravo za razrješenje predmetnog spora Zakon o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) i da, prema članu 105 navedenog zakona, radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, i to u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Shodno tome, kako je dalje navedeno u rješenjima, radnik može da ostvari sudsku zaštitu kada je za to ispunjena procesna pretpostavka koja se tiče blagovremenosti tužbe. S obzirom na to da apelantkinja traži isplatu plata za 2001. godinu i za period januar-mart 2002. godine, te da se radi o obročnim davanjima koja dospijevaju svakog mjeseca za prethodni (plate), kao i da ostali apelantkinjini tužbeni zahtjevi spadaju u prava koja proizilaze iz radnog odnosa (jubilarna nagrada, otpremnina, novčana pomoć za smrt člana uže porodice), prema mišljenju prvostepenog i drugostepenog suda, apelantkinja je bila dužna da tužbu za zaštitu svojih prava podnese sudu u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava na isplatu ovih potraživanja.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 430 od 9. jula 2008. godine odbačena je kao nedozvoljena apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda od 28. januara 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je odredbom člana 237 Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju apelantkinja tražila isplatu novčanih potraživanja u ukupnom iznosu od 5.322,00 KM, te da odlučivanje o apelantkinjinoj reviziji nije značajno za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbi člana 237 stav 2 navedenog zakona, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom odredbi člana 247 istog zakona.
5. Apelantkinja smatra da joj je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-
000 430 od 9. jula 2008. godine povrijeđeno pravo pristupa sudu, obuhvaćeno pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer domaći sudovi nisu raspravili meritorno njen tužbeni zahtjev.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelantkinja je podnijela tužbu Osnovnom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je Rješenjem broj Rs-1474/04 od 8. novembra 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 643 od 28. januara 2008. godine, odbacio tužbu kao neblagovremenu. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-08-000 430 od 9. jula 2008. godine apelantkinjinu reviziju izjavljenu protiv drugostepenog rješenja od 28. januara 2008. godine odbacio kao nedozvoljenu.
9. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka apelantkinjinog radnog odnosa i osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena zbog formalnih razloga s obzirom na to da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantkinja je morala blagovremeno da podnese tužbu ili opravda nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 22/00 od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01, i broj AP 329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu mogli meritorno da odlučuju, jer ona nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija ne može da se razmatra.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović