Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-151/09 (J. K.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-151/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 151/09, rješavajući apelaciju Jove Kerkeza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Kerkeza, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Rev-08-001 030 od 22. decembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Ž-08-000 348 od 28. augusta 2008.
godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru, broj 077-0-P-06-000 175 od 24. aprila 2008. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Kerkez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 17. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-001 030 od 22. decembra 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-08-000 348 od 28. augusta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 077-0-P-06-000 175 od 24. aprila 2008. godine
2. Presudom Osnovnog suda, broj 077-0-P-06-000 175 od 24. aprila 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj 011-0-Ž-08-000 348 od 28. augusta 2008. godine, odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi «Autoprevoz» Kozarska Dubica (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu: na ime naknade regresa za korištenje godišnjeg odmora za 1990. godinu isplati iznos od 1.050,00 KM, na ime manje isplaćenih penzija za period od 1. februara 1991. godine do 1. februara 2008. godine isplati iznos od 1.428,00 KM i nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 102,00 KM. Istom presudom odbačen je dio tužbenog zahtjeva apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu: na ime naknade ličnog dohotka za rad na dan državnih praznika isplati iznos od 70,00 KM, uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. januara 1990. godine do 20. januara 1991. godine i upiše radni staž u knjižicu, na ime troškova prevoza isplati iznos od 90,00 KM, te na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za period od 3. do 20. januara 1991. godine isplati iznos od 695,00 KM. Apelant je obavezan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 400,00 KM.
3. Apelant je izjavio reviziju protiv presude Okružnog suda, broj 011-0-Ž-08-000 348 od 28. augusta 2008. godine, koju je Vrhovni sud rješenjem, broj 118-0-Rev-08-001 030 od 22. decembra 2008. godine odbacio kao nedopuštenu, sa obrazloženjem da je odredbom člana 237. stav
2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu Zakon o parničnom postupku) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog djela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo, da je u konkretnom slučaju prvostepenom presudom apelant odbijen sa zahtjevom za novčano potraživanje u iznosu od 2.478,00 KM, a tužba za preostalo novčano potraživanje u iznosu od 855,00 KM, uplatu doprinosa i upis radnog staža u radnu knjižicu je odbačena zbog presuđene stvari, dok je drugostepenom presudom žalba apelanta odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije dozvoljena iz razloga što vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi imovinski cenzus iz naprijed navedene zakonske odredbe. Također je zaključeno da, po ocjeni Vrhovnog suda, nema uslova ni za dopuštanje revizije po stavu 3. člana 237. Zakona o parničnom postupku jer odlučivanje ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
4. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant traži da se ukine pobijano rješenje Vrhovnog suda i da mu se priznaju sva prava iz radnog odnosa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 1046/06 od 8. novembra 2007. godine).
7. U konkretnom slučaju revizija je bila nedjelotvoran pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-08-001 030 od 22. decembra 2008. godine. Konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, je presuda Okružnog suda, broj 011-0-Ž-08-000 348 od 28. augusta 2008. godine. S obzirom na to da je apelantu 18. septembra 2008. godine, uručena presuda Okružnog suda, broj 011-0-Ž-08-000 348 od 28. augusta 2008. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 17. januara 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović