Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1924/09 (Z. Ž.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1924/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 1924/09, rješavajući apelaciju Zekije Žitnjak, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Zekije Žitnjak podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda Banja Luka broj 11 0 U 0001303 09 Uvl od 20. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-U-06-000833 od 26. juna 2007. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.02/4R-620/06 od 28. jula 2006. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, broj 05-050-02-02-526/2000 od 29. aprila 2003. godine, zbog toga što je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zekija Žitnjak (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Nevenka Ćeman iz Banje Luke, podnijela je 19. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 0001303 09 Uvl od 20. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda broj 011-0-U-06-000833 od 26. juna 2007. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.02/4R-620/06 od 28. jula 2006. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-02-02-526/2000 od 29. aprila 2003. godine. Apelantkinja je predložila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će da ukine Rješenje Ministarstva broj 18.02/4R-620/06 od 28. jula 2006. godine i Rješenje Odsjeka broj 05-050-02-02-526/2000 od 29. aprila 2003. godine.

2. Rješenjem Odsjeka broj 05-050-02-02-526/2000 od 29. aprila 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 18.02/4R-620/06 od 28. jula 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelantkinjin zahtjev kojim je tražila da joj se vrati stan u Banjoj Luci, pobliže označen u navedenim rješenjima. U obrazloženju rješenja Ministarstvo navodi da je prvostepeni organ tokom postupka utvrdio da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila A.V., apelantkinjina baka, sa kojom je apelantkinja 7. decembra 1985. godine zaključila Ugovor o doživotnom izdržavanju broj I-Ovl-3827/85. Apelantkinja je u predmetnom stanu u ekonomskoj zajednici sa A.V. živjela od 20. aprila 1984. godine do 28. avgusta 1989. godine kada se odjavila sa te adrese i prijavila na novu adresu u Neumu. Apelantkinja se ponovo prijavila na adresu predmetnog stana 19. septembra 1989. godine, odakle se odjavila 3. marta 1991. godine. Iz ovako utvrđenog stanja Ministarstvo zaključuje da nisu ispunjeni uslovi iz člana 6 Zakona o stambenim odnosima kojim je propisano da se članom porodičnog domaćinstva, između ostalih, smatraju i lica koja sa nosiocem stanarskog prava trajno žive i stanuju više od pet godina ako su se uselili na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Budući da je Ministarstvo utvrdilo da ovaj uslov u konkretnom slučaju nije ispunjen, ocijenilo je da su apelantkinjini žalbeni navodi neosnovani. Dalje, Ministarstvo navodi da je činjenica da se apelantkinja 3. marta 1991. godine odjavila, odnosno prijavila u Neumu pokazatelj da je napustila stan. Time je izostao uslov za primjenu člana 14 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99 i 65/01; u daljnjem tekstu: Zakon), kojim je propisano da napušteni stanovi mogu da se vrate nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog domaćinstva ako su stan napustili u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine. Budući da je apelantkinja stan napustila ranije, ne može da se smatra raseljenim licem niti ima pravo na povraćaj stana u skladu sa navedenim članom.

3. Presudom Okružnog suda broj 011-0-U-06-000833 od 26. juna 2007. godine tužba koju je apelantkinja podnijela protiv Rješenja Ministarstva broj 18.02/4R-620/06 od 28. jula 2006. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je na osnovu stanja u spisu utvrdio da apelantkinja nije bila korisnik predmetnog stana 30. aprila 1991. godine i da, u skladu sa tako utvrđenim stanjem, ne ispunjava osnovni uslov za povraćaj stana, kako je to propisano u članu 14 Zakona. Stav Okružnog suda je da je Ministarstvo iz utvrđenog činjeničnog stanja izvelo pravilan zaključak i pravilno primijenilo zakon, te da su apelantkinjini žalbeni navodi neosnovani zbog čega nije bilo moguće da se udovolji njenim zahtjevima.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 0001303 09 Uvl od 20. maja 2009. godine odbačen je apelantkinjin predlog za ponavljanje postupka okončanog pravosnažnom Presudom Okružnog suda broj 011-0-U-06-000833 od 26. juna 2007. godine. U obrazloženju rješenja Okružni sud navodi da je apelantkinja predlog zasnivala na odredbi člana 41 stav 1 tačka 1 Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05), kojom je propisano da stranka može da traži ponavljanje postupka ukoliko raspolaže novim dokazima i činjenicama koji bi, da su bili izneseni u ranijem postupku, uticali na donošenje drugačije odluke. Da bi se dozvolilo ponavljanje postupka na osnovu navedene odredbe, sud je trebalo da u postupku čije se ponavljanje traži utvrdi činjenično stanje, što u konkretnom predmetu nije slučaj budući da je odluka donesena na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku. Takođe, ni činjenica da apelantkinja nije predložila da se sprovedu novi dokazi niti utvrde nove činjenice nije uticala na odluku u konkretnom predmetu. U skladu sa navedenim, Okružni sud je utvrdio da apelantkinja nije učinila vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka i da je njen predlog neosnovan.

5. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom.

7. Apelantkinja se žali na Rješenje Okružnog suda broj 11 0 U 0001303 09 Uvl od 20. maja 2009. godine kojim je odbačen predlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog Presudom Okružnog suda broj 011-0-U-06-000833 od 26. juna 2007. godine.

8. Apelantkinja smatra da su joj zbog odbacivanja predloga za ponavljanje postupka povrijeđena prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da se u predmetnom postupku koji je okončan osporenim rješenjem odlučivalo isključivo o tome da li su se stekli zakonski uslovi da se donese odluka kojom bi se dozvolilo da se ponovi pravosnažno okončan postupak. U tom postupku Okružni sud nije odlučivao o apelantkinjinim pravima na dom i imovinu iz čl. II/3f) i II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je o apelantkinjinom pravu na dom i imovinu pravosnažno odlučeno Presudom Okružnog suda broj 011-0-U-06-000833 od 26. juna 2007. godine, te slijedi da je predmetna apelacija, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda, shodno kojoj će apelacija da se odbaci kao nedozvoljena ukoliko je, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantkinjinog predloga za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1924/09 (Z. Ž.) | Sudska praksa | Aktio