Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-737/09 (D.o.o. «Hoffer» Sanski Most)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Porez
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-737/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine u predmetu broj AP-737/09, rješavajući apelaciju d.o.o. «Hoffer» Sanski Most, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija d.o.o. «Hoffer» Sanski Most podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-2419/02 od 10. aprila 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. D.o.o. «Hoffer» Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Asim Crnalić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-2419/02 od 10. aprila 2008. godine.
2. Iz sadržaja spisa proizlazi da je Preska uprava – Područni ured Bihać (u daljnjem tekstu: Područni ured Bihać), nakon provedenog inspekcijskog nadzora, rješenjem broj 140/96 od 4. juna 1996. godine, koje je potvrđeno rješenjem Poreske uprave – Središnji ured Sarajevo (u daljnjem tekstu: Središnji ured), broj 02-452-1235/96 od 6. septembra 1996. godine, naložio apelantu da na ime poreske obaveze izvrši uplatu novčanog iznosa pobliže označenog u osporenim rješenjma. U obrazloženju rješenja Središnji ured navodi da je prvostepeni organ prilikom kontrole utvrdio da apelant nije raspolagao evidencijom i dokumentacijom na temelju koje je bilo moguće utvrditi obavezu poreza na promet, pa je apelantu naloženo da plati poresku obavezu za robu koja je zatečena kod apelanta a za koju nije posjedovao dokumentaciju o zaduženju, odnosno nabavci.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj U-31/96 od 8. januara 1998. godine, uvažena je tužba apelanta i rješenje Središnjeg ureda, broj 02-452-1235/96 od 6. septembra 1996. godine, poništeno. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud navodi da je u ovoj stvari stvarno nadležno za odlučivanje bilo Ministarstvo financija Federacije Bosne i Hercegovine – Porezna uprava, a ne Ministarstvo financija Republike Bosne i Hercegovine Bosne i Hercegovine, pa je osporeno rješenje poništeno zbog nenadležnosti organa koji je odlučivao.
4. Rješavajući u ponovnom postupku, Porezna uprava – Kantonalni ured Bihać je apelantu, rješenjem broj 140/96 od 18. marta 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva financija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo financija), broj 07-15-697/2002 od 15. oktobra 2002. godine, po osnovu poreza na promet, utvrdio obavezu u iznosu od 66.080,31 KM.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj U-2419/02 od 10. aprila 2008. godine, odbijena je tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva financija, broj 07-15-697/2002 od 15. oktobra 2002. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da je tokom potupka utvrdio da nisu osnovani apelantovi navodi koji se odnose na prigovor zastarjelosti prava na utvrđenje porezne obveze u smislu člana 40. stav 1. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 49/02), jer je obaveza u iznosu od 66.080,31 KM koja je utvrđena rješenjem Područnog ureda Bihać uplaćena u ostavljenom roku i da činjenica što je stvarno nadležni organ – Ministrstvo financija o pravnom osnovu ove naplate odlučio pet godina nakon isteka godine u kojoj je nastala poreska obaveza, budući da je Vrhovni sud na temelju stanja u spisu utvrdio da su porezni organi u konkretnom postupku u dva navrata donosili rješenja kojima se prekidao rok zastare, odnosno nakon svakog prekida počeo je teći novi rok zastare predviđen za pravo utvrđivanja konkretne porezne obaveze. Na temelju tako utvrđenog stanja proizilazi da su apelantovi revizioni prigovori neosnovani pa je apelntova tužba odbijena.
6. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskoh prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i člama 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 8.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
9. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim u slučaju zloupotrebe prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, H protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schoumen i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schoumen i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja porez na promet, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da plati porez na promet, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi, da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju njegovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti da ispituje ispravnost primjene pozitivno-pravnih propisa (u ovom slučaju Zakona o porezu na promet) od strane upravnih organa i redovnih sudova, već da je to zadatak upravo tih organa vlasti i sudova. Osim toga, Ustavni sud je i ranije stao na stanovište da se apelant ne može pozivati na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukoliko je nametanje poreskih ili carinskih obaveza imalo osnovu u zakonu koji, po materiji koju reguliše, spada u oblast javnog prava, ukoliko nije bilo arbitrarnosti u njegovoj primjeni (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-285/03 od 23. jula 2004. godine i broj AP-
829/04 od 26. oktobra 2004. godine). Ustavni sud zapaža da se konkretna apelacija tiče isključivo primjene poreskog zaknodavstva, odnosno relevantnih odredaba Zakona o porezu na promet, pa se shodno tome apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu također moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović