Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1443/09 (DOO za proizvodnju i promet hemijskih proizvoda «Impuls hemija»)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1443/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine u predmetu broj AP 1443/09, rješavajući apelaciju DOO za proizvodnju i promet hemijskih proizvoda «Impuls hemija», na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO za proizvodnju i promet hemijskih proizvoda «Impuls hemija» podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj P-1043/02 od 21. januara 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO za proizvodnju i promet hemijskih proizvoda «Impuls hemija» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Sada, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banja Luke, podnio je 8. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1043/02 od 21. januara 2009. godine.
2. Osnovni sud je, postupajući u pravnoj stvari apelanta protiv Dragana Račića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i «Brčko Gas» osiguranje iz Brčkog (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete, donio rješenje broj P-1043/02 od 27. maja 2004. godine, kojim se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom u smislu člana 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku, iz razloga što punomoćnik apelanta nije pristupio na zakazanu glavnu raspravu, iako je bio uredno obaviješten.
3. Punomoćnik apelanta je 4. juna 2004. godine podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, navodeći da nije mogao pristupiti na ročište za glavnu raspravu iz razloga što je prilikom povratka sa službeno puta, između ostalog, došlo do kvara na putničkom vozilu, pa stoga nije pristupio na zakazano ročište. Osnovni sud je rješenjem broj P-1043/02 od 21. januara 2009. godine odbio zahtjev kao neosnovan iz razloga što su navodi dati u prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje neosnovani.
4. Apelant navodi da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova pravo iz člana II/2 i II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je postavio i zahtjev za pravičnu naknadu po članu 41. Evropske konvencije zbog nezakonitog suđenja i trajanja spora iznad razumnog roka u iznosu od 7.000,00 KM. Također, apelant je naveo da je pobijanom odlukom došlo do povrede člana 2. stav 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
6. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za povrat u pređašnje stanje tiče određivanja apelantovih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu u odluci broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine („Službeni glasnik BiH“, broj 43/03 tačka 12) koja glasi: «[...]U pogledu dijela apelacije kojim se tvrdi da je došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da Općinski sud nije našao razloge za povrat u prijašnje stanje, Ustavni sud nalazi da se takav postupak ne tiče apelantovih građanskih prava i obaveza. Ovim postupkom se samo odlučuje da li postoji razlog za povrat u prijašnje stanje ili ne, bez odluke po pravnom pitanju dužnikovog duga, odnosno o meritumu predmeta. Stoga, čitav postupak povrata u prijašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. Evropske konvencije niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilan sa Evropskom konvencijom[...]»
7. Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primjeniti njegov ranije zauzeti stav, s obzirom da se ovdje radi o situaciji kada je odbijen apelantov zahtjev za povrat u pređašnje stanje, a u tom postupku je sud samo odlučivao o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje zahtjeva za povrat u pređašnje stanje ili ne. U takvoj proceduri se samo rješava o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za podnošenje zahtjeva za povraćaj u pređašnje stanje, te stoga ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Također, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za povrat u pređašnje stanje nije odlučivalo ni o pravima apelanata iz člana 2. stav 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pa proizlazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
9. Također, u vezi sa navodima apelanta o diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
10. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju u iznosu od 7.000,00 KM, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija ratione materiae nedopustiva, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović