Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-462/08 (D. L.)

Odluka donesena 16. 07. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-462/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 07. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine u predmetu broj AP 462/08, rješavajući apelaciju Damjana Lučića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine(«Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damjana Lučića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-

U-07-000 311 od 25. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona broj 12-23-198/07 od 14. juna 2007. godine i Zaključka Službe za opštu upravu i stambene poslove Opštine Zenica broj 03-23-3827-275 od 25. aprila 2007. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Damjan Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Plužina, Republika Crna Gora, podnio je 7. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000 311 od 25. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-198/07 od 14. juna 2007. godine i Zaključka Službe za opštu upravu i stambene poslove Opštine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-23-3827-275 od 25. aprila 2007. godine.

2. Odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 575-723-1/1 od 8. oktobra 1998. godine potvrđeno je da je Milosava Lučić (apelantova majka) 30. aprila 1992. godine bila nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Ulici M. Čukurovića broj 8 u Zenici.

3. Apelant je podnio zahtjev za izvršenje Odluke CRPC-a broj 575-723-1/1 od 8. oktobra 1998. godine, koji je Služba Zaključkom broj 03-23-3827-275 od 25. aprila 2007. godine, potvrđenim Rješenjem Ministarstva broj 12-23-198/07 od 14. juna 2007. godine, odbacila kao neblagovremen sa obrazloženjem da je zahtjev podnesen 20. februara 2007. godine, odnosno nakon proteka roka od 18 mjeseci od dana donošenja odluke CRPC-a iz člana 5 stav 2 Zakona o izvršenju odluka CRPC-a („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 51/00 i 56/01).

4. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-U-07-000 311 od 25. oktobra 2007. godine odbijena je tužba koju je apelant podnio protiv Rješenja Ministarstva broj 12-23-198/07 od 14. juna 2007. godine.

5. Kantonalni sud je konstatovao da su, suprotno navodima tužbe, osporeno rješenje i zaključak prvostepenog organa pravilni i zakoniti. Dalje, naveo je da na drugačiju odluku suda u predmetnoj upravnoj stvari nisu mogli da utiču navodi tužbe, kao ni ostali apelantovi navodi izneseni u ranije sprovedenom upravnom postupku zbog toga što su paušalni, neargumentovani i kontradiktorni. Naime, sud je primijetio da je apelant u tužbi iznio da je njegov brat, kao raniji punomoćnik njihove majke koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, teško obolio i da je njegova bolest bila razlog zbog koje nije podnesen zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, kao i to da je smatrao da će opštinska služba postupak deložacije sprovesti po službenoj dužnosti. Nasuprot tome, u žalbi protiv zaključka prvostepenog organa istakao je da je zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a podnio isti taj brat kao punomoćnik njihove majke, i to još 1998. godine, a da na zahtjev nikada nije odgovoreno. U vezi sa tim Sud je konstatovao da ni za jedan od tih navoda apelant nije dostavio, niti ponudio dokaze, a da u spisima sprovedenog upravnog postupka ne postoji dokaz o ranijoj predaji zahtjeva za izvršenje odluke CRPC-a u zakonom propisanom roku.

6. Apelant u apelaciji ponavlja navode iznesene u upravnom postupku i upravnom sporu, odnosno ističe da nadležni organi i sud nisu uzeli u obzir činjenicu da je njegov brat u predviđenom roku podnio zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a po kom nikada nije postupljeno, te smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža da je apelantovoj majci priznato pravo na povrat stana odlukom CRPC-a još 8. oktobra 1998. godine. Međutim, sve do 20. februara 2007. godine apelant nije tražio izvršenje odluke CRPC-a, zbog čega je njegov zahtjev za izvršenje odbačen kao neblagovremen, jer je protekao prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva za izvršenje iz člana 5 stav 2 Zakona o izvršenju odluka CRPC-a. Iz navedenog proizilazi da je apelant propustio da iscrpi sve pravne lijekove moguće prema zakonu zbog čega apelacija ne može da se razmatra.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 15 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-462/08 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio