Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-62/09 (S. Š.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-62/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Seada Palavrić i Valerija Galić, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 62/09, rješavajući zahtjev S.Š. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev S. Š. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijela je 12. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-08-000 561 od 29. oktobra 2008. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio bilo kakvo raspolaganje sa stanom u ulici Omladinska broj 9, IV sprat, (novi naziv ulice, Garibaldijeva broj 9), (u daljnjem tekstu: sporni stan), do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je 1. februara 2002. godine, postupajući po zahtjevu D.Š. i apelantice, radi vraćanja u posjed spornog stana, donijelo rješenje broj 05-050-48-1184/99, kojim je utvrđeno da je D.Š. iz Trebinja nosilac stanarskog prava na spornom stanu, vlasništvo Ministarstva odbrane Republike Srpske VP 7229 Trebinje, i da se sporni stan vraća u posjed D.Š. i apelantici. Takođe, istim rješenjem je utvrđeno da privremenom korisniku u prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovini, prestaje pravo korištenja istog stana.
3. Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 09. maja 2002. godine, donio rješenje, broj R-2/99, kojim je odbijen prijedlog apelantice da se ona odredi za nosioca stanarskog prava na stanu u Trebinju , Ulica Dušanova broj 5.
4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud postupajući u vanparničnom predmetu predlagača apelantice protiv D.Š., radi utvrđivanja svojstva nosioca stanarskog prava, odnosno prijedloga apelantice da ovaj sud odredi nju za nosioca stanarskog prava na stanu u Trebinju, u Ulici Dušanova broj 5, utvrdio da je nesporno da je brak zaključen između apelantice i D.Š. razveden pravosnažnom presudom ovog suda broj P-162/98 od 28. jula 1998. godine. Takođe je utvrđeno, da nije sporno da su apelantica i D.Š, na temelju privremenog rješenja Garnizona Trebinje od 12. augusta 1995. godine, uselili u stan u Ulici Dušanova broj 5. Uvidom u presudu ovog suda broj P-172/2000 od 26. septembra 2001. godine, a koja je postala pravosnažna 07. marta 2002. godine, Osnovni sud je zaključio, da je D.Š. naloženo da iseli iz predmetnog stana i da ga preda nosiocu stanarskog prava Petru Nogiću. Stoga, ovaj sud je utvrdio da je u cijelosti neosnovan prijedlog apelantice za određivanje za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.
5. Okružni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je 10. decembra 2002. godine donio rješenje, broj GŽ-364/02, kojim je uvažio žalbu apelantice izjavljenu protiv rješenja Osnovnog suda od 09. maja 2002. godine, ukinuo prvostepeno rješenje broj R-2/99, i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju presude je navedeno da je na ročištu održanom 24. marta 1999. godine punomoćnik apelantice, a kojem ročištu je bio prisutan D.Š. određen predmet spora, sporni stan (stan u Trebinju, ulica Omladinska 9/IV), na kojem stanu su stranke sunosioci stanarskog prava, pa je apelantica shodno odredbama člana 191. stav 1, a u vezi sa članom 190. ZPP-a, preinačila svoj prijedlog, a kako se D.Š. tome nije protivio, ovaj sud je zaključio da se ima smatrati da je D.Š. u smislu člana 190. stav 3. navedenog Zakona, pristao na preinačenje. Okružni sud je dalje utvrdio da je izreka prvostepenog rješenja nerazumljiva i protivurječna razlozima iz obrazloženja, iz razloga što nedostaju razlozi zbog kojih je neosnovan zahtjev apelantice u odnosu na predmet spora–određivanje nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 13. ZPP-a, a što je dovelo i do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
6. Osnovni sud je 21. jula 2006. godine, postupajući u ponovnom postupku donio rješenje, broj R-274/02, kojim je odbio prijedlog apelantice da se odredi za nosioca stanarskog prava na spornom stanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku postupka utvrđeno, da u spornom stanu živi apelantica i povremeno D.Š., da su u međuvremenu zajednička djeca apelantice i D.Š. postala punoljetna, da je isto tako D.Š. u međuvremenu zasnovao novu bračnu zajednocu i u tom braku ima dijete starosne dobi do sedam godina. Takođe, je utvrđeno da D.Š. živi kao podstanar, jer je apelantica uzurpirala dio spornog stana, pa stoga D.Š. isti ne može koristiti. Kako apelantica nije ponudila nikakvu varijantu rješavanja nužnog smještaja D.Š, i da je odbila varijantu kojom bi se od spornog stana napravile dvije garsonjere i time stvoriti uslovi za rješavanje stambenog pitanja oba bivša bračna druga, Osnovni sud je odbio prijedlog apelantice da se ona odredi za jedinog nosioca stanarskog prava na spornom stanu.
7. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda, broj R-274/02 od 21. jula 2006. godine, Okružni sud je 9. februara 2007. godine donio rješenje broj 015-0-Gž-06-000 415, kojim je uvažio žalbu apelantice, ukinuo prvostepeno rješenje od 21. jula 2006. godine i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja drugostepenog suda je navedeno, da se prvostepeni sud nije bavio činjenicama koje su presudne za pravilno rješenje u ovoj vanparničnoj stvari, prema odredbi člana 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima. Okružni sud smatra potrebnim da se prilikom utvrđivanja stanarskog prava, utvrde sve relevantne činjenice od kojih zavisi ko će od bivših bračnih drugova ostati kao isključivi nosilac stanarskog prava, a što prvostepeni sud nije uradio. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je dužan u ponovnom postupku da utvrdi, razloge zbog kojih je brak razveden, ko je kriv što je između stranaka došlo do poremećaja bračnih odnosa, kakvo je sadašnje materijalno stanje stranaka, njihova mjesečna primanja ukoliko se nalaze u radnom odnosu, da li posjeduju neku drugu imovinu, kakav je radno-pravni status sadašnje supruge D.Š. te starosnu dob njihovog djeteta.
8. Postupajući u ponovnom postupku Osnovni sud je 12. septembra 2007. godine donio rješenje, broj 095-0-V-07-000-037, kojim je D.Š. određen za jedinog nosioca stanarskog prava na spornom stanu, i odbijen prijedlog apelantice da se ona odredi za nosioca stanarskog prava. U obrazloženju rješenja je navodeno da je sud prilikom donošenja svoje odluke cijenio razloge koji su doveli do razvoda braka, krivicu stranaka za isti, činjenice vezane za djecu apelantice i D.Š., radni status apelantice i D.Š. kao i njegove sadašnje supruge, imovinsko stanje apelantice i stranaka u postupku, te ostale relevantne činjenice, i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donio odluku kao u dispozitivu.
9. Okružni sud je 11. marta 2008. godine donio rješenje, broj 015-0-Gž-07-000 420 od 11. marta 2008. godine, kojim je usvojio žalbu apelantice izjavljenu protiv rješenja prvostepenog suda od 12. septembra 2007. godine, i preinačio pobijano rješenje tako što je za nosioca stanarskog prava odredio apelanticu. U obrazloženju presude, Okružni sud navodi da je u toku postupka posebno cijenio činjenice, da je D.Š. 2002. godine samoinicijativno napustio sporni stan i samim tim prihvatio da snosi troškove podstanarstva, te da se njegov samoinicijativni odlazak u drugi stan može izjednačiti sa rješavanjem pitanja njegovog nužnog smještaja. Okružni sud smatra da je Osnovni sud pogrešno prihvatio i cijenio činjenice, koje se odnose na materijalnu stranu vanparničnih stranaka. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je sin vanparničnih stranaka postao punoljetan te da se stoga može sam brinuti i starati o sebi, odnosno izdržavati se. U odnosu na navedeno Osnovni sud je sasvim drugačije cijeni okolnost, koja se odnosi na suprugu D.Š., koja je nezaposlena, što je prvostepeni sud prihvatio kao razlog da je D.Š. treba uzdržavati jer nema primanja. Dakle, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je različito posmatrao istovjetnu situaciju. Isto tako ovaj sud je cijenio da budući da je D.Š. nudio apelantici 10.000 KM da odustane od stana, to ovaj sud smatra da on nije stambeno nezbrinut, i što podrazumijeva da on isti stan drži „bagatelom“ obzirom na vrijednost predmetnog stana. Stoga, Okružni sud je nakon ocjeni svih dokaza zaključio, da D.Š. sporni stan nije neophodan, radi čega je odlučio kao u dispozitivu odluke.
10. Vrhovni sud je 29. oktobra 2008. godine, odlučujući o reviziji D.Š., izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda od 11. marta 2008. godine, donio rješenje broj 118-0-Rev-08-000 561, kojim je uvažio reviziju D.Š. i preinačio rješenje Okružnog suda od 11. marta 2008. godine, tako što je žalbu apelantice djelimično uvažio i ukinuo rješenje Osnovnog suda, broj 095-0-V-07-000 037 od 12. septembra 2007. godine u dijelu kojim je D.Š. određen za nosioca stanarskog prava na spornom stanu, dok je u preostalom dijelu rješenje kojim je odbijen prijedlog apelantice da se ona odredi za nosioca stanarskog prava na spornom stanu, žalba odbijena i prvostepeno rješenje je u tom dijelu potvrđeno.
11. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je navedeno, da je ovaj sud razmatrajući odredbe člana 20. Zakona o stambenim odnosima, utvrdio da se iste odredbe primjenjuje samo na razvedene bračne supružnike koji stanuju u stanu na kome postoji stanarsko pravo, odnosno, da se navedeni propis ne primjenjuje kada je predmet postupka stan u privatnoj svojini ili stan na kome ne postoji stanarsko pravo. Vrhovni sud je isto tako utvrdio, da je D.Š. po osnovu ugovora zaključenog 15. februara 1992. godine sa SFRJ-SSNO-Vojno-građevinskom direkcijom Sarajevo, otkupio sporni stan, uplatio otkupnu cijenu stana, i stekao pravo vlasništva na istom. Otkup predmetnog stana je izvršen po odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA («Službeni list SFRJ», broj 84/90), te je prema mišljenju Vrhovnog suda, u pitanju originarno sticanje vlasništva kod kojeg upis u javne knjige nije nužan uslov već ono ima samo deklarativan karakter. Vrhovni sud dalje navodi, da pravo vlasništva na spornom stanu nije prestalo zbog činjenice da je brisan upis ovog prava u javnim knjigama, a na temelju presude Okružnog suda broj Gž-376/04 od 28. septembra 2005. godine. Obzirom da je sporni stan otkupljen, ne postoje uslovi da se bilo ko od bivših bračnih supružnika proglasi za jedinog nosioca stanarskog prava. S tim u vezi Vrhovni sud je zaključio da, apelantica svoje pravo na spornom stanu može ostvariti u parničnom postupku, po osnovu sticanja istog u bračnoj zajednici, a prema odredbama člana 272. do 277. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS-a“, broj 58/03,85/03, 74/05 i 63/07) i članom 2.stav 2. Zakona o vanparničnom postupku („Službeni list SR BiH“ broj 10/89 i „Službeni glasnik RS-a“, broj 74/05).
12. Apelantica smatra da joj je rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što joj nije omogućeno da, nezavisni i nepristrasni sud pravično i u razumnom roku ispita njen slučaj, kao i u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. Apelantica dalje navodi, da je Vrhovni sud donio nezakonitu odluku, jer je D.Š. omogućeno pribavljanje imovinske koristi u vidu spornog stana, dok je njoj na taj način nanesena šteta. Isto tako apelantica tvrdi da se D.Š. tokom trajanja vanparničnog postupka uknjižio kao vlasnik na spornom stanu, a koje vlasništvo i upis u zemljišne knjige je osporen presudom Okružnog suda, broj Gž-376/04 od 28. septembra 2005. godine, kojom je poništen kao nezakonit ugovor o otkupu stana broj 8/1-07-
372-674 br. OV-10368/2 od 21. juna 2002. godine.
13. Osim toga, apelantica zahtijeva donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio bilo kakvo raspolaganje predmetnim stanom do donošenja odluke o apelaciji.
14. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere. Kako se u konkretnom slučaju u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica poziva na razloge koje je iznijela kao argumente za usvajanje apelacije, bez argumentovanja zašto bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, Ustavni sud smatra zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovanim.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović