Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2451/08 (S. M.)
Odluka donesena 16. 07. 2009.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2451/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 07. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. jula 2009. godine, u predmetu broj AP 2451/08, rješavajući zahtjev Slobodana Milanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Slobodana Milanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Milanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, podnio je 11. augusta 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Kž-08-000 064 od 14. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 071-0-K-05-001296 od 25. juna 2007. godine. Apelant je, također 12. januara 2009. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
2. Osnovni sud je 25. juna 2007. godine donio presudu, broj 071-0-K-05-001296, kojom je apelant oglašen krivim za počinjeno krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 2, u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske kažnjivo po članu 135. stav 2, Krivičnog zakona Republike Srpske, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.
3. Osnovni sud je naveo, da je postupajući po optužnici Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilaštvo), broj KT-1176/04 od 17. novembra 2004. godine, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrdio da je apelant djelo počinio sa eventualnim umišljajem i stoga mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Osnovni sud je utvrdio da je apelant 20. marta 2003. godine, oko 18,30 časova u Banja Luci, u Ulici Petra Preradovića broj 7., u zgradi Kliničkog centra Banja Luka Odjel Hirurgija, došao po telefonskom pozivu G.L., ušao u hodnik, i primjetivši da pored iste stoji Boro Kelečević, (u daljnjem tekstu: oštećeni), prišao oštećenom i zadao mu udarac u lice, ali je u tom trenutku prišao portir N.B. i rekao im da izađu napolje. Kako je oštećeni izašao prvi, apelant se uputio za njim svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice i pristajući na nastupanje iste, ponovo oštećenom pesnicom desne ruke zadao udarac u glavu, od kojeg je ovaj pao na leđa pri tom udarajući glavom u tvrdu podlogu, usljed čega je zadobio tešku i po život opasnu povredu u vidu krvarenja unutar lobanje koje je operativno tretirano, zatim krvarenje u epiduralnom prostoru ponovo operativno tretirano, nakon šest mjeseci rađeno zatvaranje defekta kosti lobanje, a zatim je oštećeni ponovo hospitaliziran zbog epileptičkih napada. Usljed opasnih povreda i kao posljedica trajnog pogoršanja zdravstvenog stanja oštećenog, javile su se psihomotorna usporenost, otežan i usporen govor, zaboravnost, otežan i nestabilan hod i epileptični napadi. Dakle, apelant je oštećenog teško tjelesno povrijedio, narušivši mu zdravlje tako teško da je usljed toga trajno i u znatnoj mjeri oslabljen važan dio njegovog tijela i važan organa.
4. Okružni sud je presudom, broj 011-0-Kž-08-000 064 od 14. aprila 2008. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta podnesenu protiv presude Osnovnog suda broj, 071-0-K-05-001296, a žalbu tužilaštva uvažio i ožalbenu presudu Osnovnog suda preinačio u dijelu odluke o kazni, tako što se apelant, zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 2, u vezi sa članom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, za koje je tom presudom oglašen krivim, na osnovu tog zakonskog propisa, te članova 5. stav 3. 31. i 38. istog Zakona, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo, da je tužilaštvo izjavilo žalbu protiv prvostepene presude zbog odluke o sankciji, sa prijedlogom da se apelantu izrekne kazna u dužem vremenskom trajanju, s obzirom da je ovo tužilaštvo smatralo da prvostepeni sud nije dovoljno cijenio otežavajuću okolnost na strani apelanta, prilikom odmjeravanja kazne. Takođe, drugostepeni sud je naveo da je branilac apelanta izjavio žalbu protiv prvostepene presude, zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sa prijedlogom da se izrečena kazna od strane prvostepenog suda uslovi, ili da se izrekne zatvorska kazna u trajanju od 3 mjeseca, ili pak da se prvostepena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Okružni sud je zaključio, da je neosnovana žalba apelanta da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka, jer je utvrdio da je prvostepeni sud u skladu sa osnovnim principima novog procesnog zakonodavstva, omogućio strankama u postupku, da izvode dokaze u korist svojih tvdnji, te da su stranke na glavnom pretresu održanom 12. juna 2007. godine, izjavile da nemaju novih prijedloga za dopunu dokaznog postupka. Isto tako, Okružni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta, da je prvostepeni sud morao narediti dopunsko vještačenje o karakteru povreda koje je apelant zadobio u saobraćajnoj nesreći iz 1980, jer je utvrdio da ga sama činjenica da ima mogućnosti da brže i lakše dođe do pojedinih dokaza od stranaka u postupku koje su dužne sudu prezentirati svoje dokaze, ne obavezuje da sam u tom slučaju izvodi dokaze, pošto bi se time svrstao na stranu jedne od suprostavljenih strana u postupku, i suprotno žalbenim tvrdnjama apelanta, time povrijedio stranačku ravnopravnost. Stoga, Okružni sud je utvrdio da bez obzira na činjenicu što vještaka osim stranaka i branioca, u smislu člana 276. stav 1. ZKP-a, može angažovati i sud, po ocjeni ovog suda, nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka time što nije potvrđena obaveza suda predviđena u članu 14. ZKP-a. Okružni sud je nakraju zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze zasebno i u vezi sa drugim dokazima, kako to propisuje odredba člana 287. stav 2. ZKP-a, a da je utvrđeno činjenično stanje rezultat je pravilne ocjene izvedenih dokaza.
6. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud dao jasne i nedvosmislene razloge o eventualnom umišljaju kao obliku vinosti sa kojim je inkriminisano djelo počinjeno, zbog čega je zaključio da su neosnovane tvrdnje apelanta da je u pitanju svjesni nehat, ili da se radi o prekoračenju nužne odbrane. Po ocjeni ovog suda nijedan izvedeni dokaz a ni iskaz svjedoka, ne ukazuje da je apelant imao potrebu da od svog dobra ili od dobra drugog odbije istovremeni ili predstojeći protivpravni napad. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud je pravilno primjenio materijalni propis, a činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u pogledu svih odlučnih činjenica vezanih za postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Što se tiče odluke prvostepenog suda o kazni, Okružni sud smatra da je ista pravilno izabrana, pošto su prethodno ocijenjene okolnosti koje utiču na vrstu i visinu krivične sankcije, jer je prvostepeni sud uzeo u razmatranje i olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, Međutim, imajući u vidu činjenicu da su posljedice krivičnog djela mnogostruke i veoma teške, što se pravilno ističe u žalbi tužilaštva, a što prvostepeni sud nije cijenio u dovoljnoj mjeri, po ocjeni Okružnog suda kazna zatvora u trajanju od 1 godine nije adekvatna težini i društvenoj opasnosti počinjenog djela i pored olakšavajućih okolnosti koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio, pa je zaključio da je kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca, nužna i dovoljna za postizanje svrhe kažnjavanja iz člana 31. u okviru opšte svrhe izricanja krivičnih sankcija iz člana 5. stav 3. Krivičnog zakona RS, kao i u pogledu
7. Apelant smatra da mu je presudama Osnovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Smatra da redovni sudovi nisu dali jasne i razumljive razloge za svoje odluke. Apelant napominje, da je i u svojoj žalbi izjavljenoj Okružnom sudu, ukazivao da propuste koje je počinio Osnovni sud, da je ovaj sud bio dužan pribaviti medicinsku dokumentaciju o povredama oštećanog vezano za saobraćajnu nesreću koju je oštećeni imao 1980. godine, i iste dovesti u vezu sa tjelesnim povredama iz predmetnog slučaja. Apelant dalje navodi, da nije prisustvovao sjednici vijeća u postupku pred Okružnim sudom, zato što je njegov advokat primio poziv za sjednicu istog dana kada je sjednica održana 14. aprila 2008.godine, ali „da je mislio da je greška u datumu, tj. da se trebalo raditi o 15. aprilu 2008. godine“.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović