Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2131/09 (J. E. iz Bijeljine)

Odluka donesena 08. 09. 2009.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2131/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 09. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2131/09, rješavajući zahtjev Jugoslava Erakovića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Jugoslava Erakovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Jugoslav Eraković iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 3. jula 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-09-000 022 od 14. aprila 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 K 08-000 009-p od 5. decembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Okružnog suda, te umjesto toga dredio neku od mjera zabrane iz ZKP RS, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Nadalje je apelant tražio i da Ustavni sud odredi hitno postupanje po ovom predmetu. Apelant je 10. jula 2009. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu aplacije.

2. Presudom Okružnog suda broj 011 0 K 08-000 009-p od 5. decembra 2008. godine, apelant je proglašen krivim što je, radnjama navedenim u izreci presude, počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 2. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZ RS). Za izvršeno krivično djelo apelanta je Okružni sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 18 (osamnaest) godina. Na osnovu člana 44. KZ RS, Sud je odredio da se vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru, počev od 4. februara 2008. godine pa nadalje, uračunava u izrečenu kaznu zatvora.

3. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant, postupajući sa direktnim umišljajem, lišio života Slobodana Ilića (u daljnjem tekstu: oštećeni) u vrijeme, na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude, i to iz osvete koja je bezobzirna i nesrazmjerna. Okružni sud je obrazložio da je na osnovu zapisnika o uviđaju i urađene fotodokumentacije sa lica mjesta, došao do zaključka da je noću 2. juna 2002. godine u Bijeljini oko 0,30 časova iz vatrenog oružja ubijen oštećeni, ispred Kafe bara «Aleksandar». Da je apelant imao jak motiv za izvršenje ubistva, Okružni sud je utvrdio na osnovu iskaza brojnih saslušanih sjedoka koji su potvrdili da su njih dvojica bili od ranije u sukobu. Okružni sud je uvjerenje da je apelant počinio predmetno krivično djelo stekao i na osnovu nalaza i mišljenja dostavljenog od strane Biološkog fakulteta u Beogradu, prema kojem se DNK apelanta poklapa sa DNK materijalom izdvojenim iz bioloških uzoraka sa predmeta pronađenih na licu mjesta izvršenja krivičnog djela. Na glavnom pretresu je saslušan vještak iz tima u Beogradu koji je pojasnio da je slučajnost poklapanja uzoraka u nalazu 1 na prema 6 milijardi, što u potpunosti govori o sigurnosti tog dokaza DNK analize. Okružni sud je poklonio punu vjeru nalazu vještaka iz Beograda, smatrajući ga stručnim i objektivnim. Pored ovog dokaza, sud je odluku donio i na osnovu nalaza i mišljenja urađenog u Kriminalističko-tehničkom centru (u daljem tekstu: KTC) Banja Luka 24. septembra 2002. godine, kojim je utvrđeno da je pronađeni automatski pištolj predmet kojim je izvršeno ubistvo. Nadalje je Sud, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka Momira Dragića iz KTC Banja Luka od 25. oktobra 2008. godine utvrdio da su izvršioci polili unutrašnjost automobila «Jetta» benzinom i zapalili ga. Obdukcionim zapisnikom je konstatovano da je oštećeni zadobio ukupno osam prostrijelnih rana kroz tijelo, a da je uzrok smrti razaranje vitalnih centara mozga što navedenim povredama daje ubilački karakter. Iz nalaza vještaka sudske medicine Karan Željka i vještaka balističara Marić Milka proizilazi da je način likvidacije obavljen tako da je izvršilac prišao s leđa oštećenom dok je on sjedao na mjesto vozača gdje mu je rafalno ispaljen projektil u leđa a da je potom izvučen iz automobila i u položaju podignute glave ispaljen mu je hitac kroz tjeme glave odozgo ka dolje. U pogledu povezanosti mjesta ubistva oštećenog i mjesta gdje je zapaljeno vozilo «Jetta», prema navodima Okružnog suda, ona je dokazana u potpunosti slijedom događaja i njihovom povezanošću. Naime, na mjestu ubistva oštećenog pronađene su čaure i projektili za koje je na nesumnjiv način utvrđeno da su ispaljene iz Škorpiona sa prigušivačem, koji je pronađen u automobilu «Jetta», koji je zapaljen u blizini mjesta ovog događaja, odmah nakon izvršenog ubistva oštećenog. Da je automobil u vezi s ubistvom i da su ga izvršioci koristili prilikom izvršenja ovog krivičnog djela potvrdili su svjedoci koji su vidjeli da je predmetni automobil bio pored mjesta gdje je oštećeni lišen života a potom i da su u navedenom automobilu, nakon izvršenog ubistva, prošla dva mladića sa fantomkama i čarapama na glavi.

4. Odlučujući o žalbama apelanta, njegovih branilaca, roditelja optuženog i specijalnog tužioca, Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Kž-09-000 022 od 14. aprila 2009. godine, sve žalbe odbio kao neosnovane, te u cijelosti potvrdio presudu Okružnog suda. U obrazloženju presude, osvrćući se na žalbene navode, Vrhovni sud je istakao da su sve radnje Tužilaštva poduzete u istrazi pravilne i zakonite a zakonite su i radnje poduzete od strane istražnog sudije i organa Centra javne bezbjednosti Bijeljina. Nadalje je ovaj sud istakao da je odbrana nakon potvrđivanja optužnice imala sasvim dovoljno vremena da se pripremi za unakrsno ispitivanje svjedoka jer je nakon potvrđivanja optužnice, bila u posjedu svih dokaza. U pogledu žalbenih navoda u pogledu iskaza svjedoka, prema stavu Vrhovnog suda, pobijana presuda je u svojim razlozima dala pravilnu ocjenu svih iskaza svjedoka, kako optužbe tako i odbrane i ocijenila te dokaze na način propisan odredbama ZKP–a. Presuda je dala iscrpnu argumentaciju iz koje proizilazi da je apelant imao jak motiv za ubistvo oštećenog zbog sukoba koji je imao još od 1998. godine. Vrhovni sud je istakao i da je visina izrečene kazne apelantu primjerena težini počinjenog krivičnog djela, stepenu krivične odgovornosti apelanta i okolnostima pod kojima je krivično djelo počinjeno.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz člana 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju. U obrazlaganju ovih tvrdnji, apelant u vrlo obimnoj apelaciji, prije svega, ističe da je Sud, korištenjem dokaza prikupljenih suprotno odredbama ZKP RS, stvorio drugačiju - vještačku građu na osnovu koje je izveo svoje zaključke. Prilikom vođenja ovog postupka, prema navodima apelanta, počinjene su brojne povrede ZKP RS, KZ RS, Evropske konvencije o međusobnoj pomoći u krivičnim stvarima i njenom Drugom Protokolu, Ugovora između BiH i SCG o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, Pravilnika o načinu prikupljanja i uzimanja uzoraka biološkog materijala za potrebe analize DNK u krivičnom postupku te preporuka i standarda Interpola i Preporuka «ENFSI» (Evropska mreža forenzičkih instituta) koje se tiču DNK analize. Prema mišljenju apelanta povrede navedenih procesnih i materijalnih zakona su, u konačnici, dovele do osuđujuće presude. Apelant je također, naveo da obrazloženje prvostepene presude ne sadrži ni najnužniju reprodukciju iskaza svjedoka, vještaka i sadržine pisanih dokaza, čime je sud izvršio selekciju i netačnu interpretaciju dokaza. Nadalje je istakao da je posljedica ove selekcije kršenje osnovnih načela krivičnog postupka od strane suda i to kako načela presumpcije nevinosti tako i načela in dubio pro reo. Apelant se žali da je sud selektivnim pristupom izvedenim dokazima povrijedio i načelo neposrednosti i načelo jednakosti stranaka u postupku. U suštini, apelant se žali na zakonitost dokaza - DNK analize, odnosno nalaza i mišljenja Biološkog fakulteta iz Beograda. Apelant navodi da su zaključci Suda proizvoljni, jer Sud odluku zasniva na dokazu-biološkim tragovima pronađenim na predmetima koji su pronađeni u vozilu koje je korišteno prilikom izvršenja krivičnog djela.

6. Nadalje je, prema navodima apelanta i Vrhovni sud u drugostepenom postupku nastavio da krši njegovo pravo na pravično suđenje. Apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici što Vrhovni sud selektivno ispituje prvostepenu presudu i svjesno izbjegava da odgovori na bitne navode žalbe s obrazloženjem da prihvata argumentaciju prvostepene presude. Apelant smatra da je na ovaj način Vrhovni sud povrijedio «njegovo pravo na žalbu a samim tim i pravo na pravično suđenje, te pravo iz člana 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju». Prema navodima apelanta, drugostepena presuda nema ni naznake da je izjavljena žalba protiv prvostepene presude stvarno i suštinski preispitivana u svjetlu člana 2. Protokola broj 7. Nadalje, apelant ističe da je povrijeđena jednakost stranaka u postupku i time što je statusna konferencija održana bez njega i njegovog braniteja, čime se dovodi u pitanje objektivna nezavisnost i nepristrasnost suda. Također, apelant pristrasnost suda vidi i u činjenici da su u prvostepenom i drugostepenom vijeću bile sudije koje su učestvovale u donošenju odluka koje se tiču produžavanja mjere pritvora. Prema navodima aplenta, povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, je učinjena od strane suda prilikom ocjene DNK dokaza, jer sud, bez ikakvog opravdanja, nije primijenio pravila koja važe za sve druge građane BiH u postupcima pred Sudom BiH i sudovima u F BiH .

7. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant navodi da je sloboda čovjeka jedno od osnovnih ljudskih prava, a lišenje slobode ima negativan efekat na uživanje mnogih prava. Povreda ovog prava i posljedice koje takva povreda prouzrokuje nikada ne mogu biti sanirane ili kompenzirane bilo kakvim novčanim iznosom u vidu naknade štete zbog neosnovanog lišenja slobode. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je postupak protiv njega obilovao brojnim počinjenim povredama prava na pravično suđenje. Prema mišljenju apelanta, donošenjem privremene mjere, ni na koji način ne bi bilo dovedeno u pitanje njegovo izdržavanje kazne, u slučaju odbijanja apelacije. Apelant nadalje elaborira da bi se, njegovim puštanjem na slobodu, smanjile ili čak izbjegle daljnje štetne posljedice, koje bi objektivno nastupile zbog njegovog boravka u zatvoru, do okončanja postupka po apelaciji. Apelant ističe da bi se privremenom mjerom preduprijedile štetne posljedice po Republike Srpsku, jer bi ona morala da plati naknadu štete, ukoliko se utvrdi da je on neosnovano lišen slobode i neopravdano osuđen.

8. U dopuni apelacije od 10. jula 2009. godine, apelant navodi da je nakon podnošenja apelacije primio odluku Ustavnog suda broj AP-2095/08 od 13. maja 2009. godine, u kojoj je Ustavni sud utvrdio da je učinjena povreda prava apelanta, u vezi sa lišavanjem slobode i u vezi sa rješenjima o produženju pritvora apelantu iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. S obzirom na utvrđenu povredu, apelant šire elaborira zbog čega smatra da je sud u konkretnom slučaju bio pristrasan i ističe da: «Pravovremna odluka Ustavnog suda BiH o apelaciji AP-2095/08 svakako bi za posljedicu imala potpuno drugačiji sastav i prvostepenog i drugostepenog vijeća, odnosno ne bi se moglo desiti da u ovim vijećima učestvuju sudije koje su u prethodnom postupku zauzele nedvosmislen stav o aplantovoj krivici». Apelant dalje navodi kako smatra da je i ova apelacija osnovana, s obzirom da iz obrazloženja odluke Ustavnog suda o povredi prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, proizilazi da je ona utvrđena zbog nedostatka savjesne i brižljive ocjene dokaza, koja je izostala i u odlukama Okružnog i Vrhovnog suda.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o povredi ljudskih prava. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP 346/09 od 26. februara 2009. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. U konkretnom slučaju, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u Republici Srpskoj postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 64/01 i 24/04). Ovim zakonom je regulisano u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba koja je na izdržavanju kazne može podnijeti zahtjev za prekid izvršenja zatvorske kazne, a apelant nije ničim dokazao da je takvu mogućnost iscrpio, te da je u tom pravcu neophodno djelovanje Ustavnog suda.

13. Apelant, kako je već navedeno, nije koristio mogućnost koju ima po Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, koja mu je na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, a nije ponudio ni odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi samo donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

14. Na ovakvo odlučenje o zahtjevu za donošenje privremene mjere ne mogu utjecati ni navodi apelanta koji se tiču ranije odluke Ustavnog suda broj AP-2095/08 od 13. maja 2009. godine, jer ti navodi nisu relevantni za razmatranje zahtjeva za donošenje privremene mjere (odlaganje izvršenja kazne zatvora) koja se traži u apelaciji protiv pravosnažne presude donesene u krivičnom postupku protiv apelanta. Naime, u navedenom predmetu, Ustavni sud je odlučivao isključivo o zakonitosti pritvora određenog rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebni odjel za organizirani i najteže oblike privrednog kriminala broj 118-0-Kž-08-000 009-p od 3. juna 2008. godine i rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08-000 098 od 16. juna 2008. godine, kojima je apelantu produžen pritvor. Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da je u osporenim rješenjima o produženju pritvora izostala «potrebna analiza razloga za produženje pritvora i njihova konkretizacija koliko god je to moguće», te da «samo postojanje pretpostavki o ugroženosti sigurnosti građana nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostavljati takvu mogućnost već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti koje opravdavaju produženje pritvora po ovom osnovu u konkretnom slučaju».

15. U konkretnom slučaju, međutim, apelantov zahtjev se tiče odlaganja izvršenja kazne zatvora izrečene pravosnažnom sudskom presudom za koji, kako je Ustavni sud već obrazložio, apelant nije dao odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru.

16. Imajući u vidu odredbe člana 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da odbije zahtjev za usvajanje privremene mjere, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove odluke.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2131/09 (J. E. iz Bijeljine) | Sudska praksa | Aktio