Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1902/09 (M. D.)
Odluka donesena 08. 09. 2009.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1902/09
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 09. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. septembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1902/09, rješavajući zahtjev Marka Dragičevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05. 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Marka Dragičevića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čapljine, kojeg zastupaju Angela i Petar Puljić, advokati iz Čapljine, podnio je 18. juna 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-08-000470 od 26. marta 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 07-0-K001491-08-K od 24. septembra 2008. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja njegove kazne zatvora po presudi Vrhovnog suda, broj 070-0-Kž-08-000470 od 26. marta 2009. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj 07-0-K001491-08-K od 24. septembra 2008. godine, apelant je oglašen krivim što se dana 6. jula 2007. godine, upravljajući motornim vozilom kao učesnik u saobraćaju na putevima, nije pridržavao saobraćajnih propisa i time tako ugrozio javni saobraćaj da je doveo u opasnost živote ljudi usljed čega je jedna osoba smrtno stradala, čime je počinio krivično djelo Teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je na osnovu navedenog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Pored toga, apelantu je na osnovu člana 77. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od dvije godine nakon pravosnažnosti presude s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne ne uračunava u trajanje mjere.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu nalaza vještaka, te iskaza svjedoka utvrđeno da je apelant izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret optužnicom pa je oglašen krivim za njegovo izvršenje na način opisan kao u izreci presude. Kantonalni sud je istakao da je apelantu izrekao adekvatnu sankciju, tj. kaznu zatvora u trajanju od dvije godine cijeneći da ista odgovara svrhi kažnjavanja. Prilikom određivanja kazne zatvora, Kantonalni sud je cijenio sve okolnosti koje utiču na visinu izrečene kazne, tj. da je apelant mlada osoba i da je još uvijek na školovanju, neosuđivan za slična krivična djela, da je odmah nakon nezgode pružio prvu pomoć oštećenom i tražio oprost, ali je isto tako kao otežavajuće okolnosti cijenio način izvršenja krivičnog djela, jer se radi o potpunom zanemarivanju obaveza u saobraćaju u najopasnijim situacijama kao i posljedicu koja je proizašla iz tog djela. Pored toga, Kantonalni sud takođe smatra opravdanim izricanje mjere sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od dvije godine.
4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Kž-08-000470 od 26. marta 2009. godine djelimično uvažio žalbu apelanta i osporenu presudu Kantonalnog suda, broj 07-0-K001491-08-K od 24. septembra 2008. godine je preinačio u odluci o kazni tako da se apelant, za krivično djelo za koje je navedenom presudom oglašen krivim, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.
5. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da prvostepena presuda sadrži vrlo detaljne razloge zbog kojih je taj sud prihvatio iskaze svjedoka P.B. i M.Z. i oštećenog G.I. kao i nalaze i mišljenje saslušanih vještaka, a nije prihvatio odbranu optuženog, kao ni iskaz svjedoka I.NJ. i E.E. Također je naveo da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio KZ FBiH kada je radnje apelanta kvalifikovao kao krivično djelo - Teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja iz člana 336. stav 2. u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 332. stav 1. KZ FBiH za koje je apelanta oglasio krivim. Vrhovni sud je istakao da je, ispitujući prvostepenu presudu u odnosu na kaznu zatvora koja je izrečena apelantu, zaključio da su žalbeni razlozi apelanta opravdani, jer prvostepeni sud olakšavajućim okolnostima nije dao pravilan značaj. Naime po ocjeni Vrhovnog suda olakšavajuće okolnosti su i pored utvrđenih otežavajućih okolnosti na strani optuženog, i da su takvog karaktera da opravdavaju da se kazna koja je apelantu izrečena prvostepenom presudom smanji, te da se apelant osudi na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Po ocjeni Vrhovnog suda navedenom kaznom će se u potpunosti ostvariti ciljevi izricanja krivičnih sankcija.
6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđen član II/1 i II/2 Ustava Bosne i Hercegovine, te da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe ističe da su mu osporenim presudama povrijeđena procesna prava jer mu u postupku pred redovnim sudovima nije omogućeno da iznese sve činjenice i dokaze koji idu u njegovu korist, kao i da su redovni sudovi u njegovom predmetu pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Obzirom da mu je drugostepenom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, upućivanjem na izdržavanje kazne apelant smatra da bi se nastavilo sa kršenjem njegovih ljudskih prava, te bi nastupila šteta koja se ne bi mogla naknaditi niti spriječiti.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora.. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.
10. U konkretnom slučaju, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović